Maksimalni cenzus onemogućuje potpore onima s najvećim zaradama, ali na popisu samostalnih umjetnika su i neki koji ne ostvaruju prihode ili, izravno rečeno, ništa ne rade

Nedavna vijest da je Ministarstvo kulture uspjelo osigurati dodatna dva milijuna kuna za isplatu svih davanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje samostalnih umjetnika u 2011., završetak je ove runde priče o temi koja zanima javnost i zbog poznatih imena protagonista, “javnih radnika”, zvijezda s područja umjetnosti i zabave.
Podsjetimo, 1288 samostalnih umjetnika, registriranih i učlanjenih u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika (HZSU), imaju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. No, proračunska stavka vezana uz te doprinose, od iznosa nešto većeg od 43 milijuna kuna za 2009., smanjena je u prošloj godini za 22,8 posto.

Nakon što je zbog manjka novca ove godine 16 (starih) članova trebalo ostati bez uplaćenih doprinosa, u dogovoru Ministarstva kulture, s novim ministrom Jasenom Mesićem, te HZSU-a, čiji je novi predsjednik Boris Novković, ipak se uspio postići sporazum po kojemu će od 200 novih prijava za 2011. biti prihvaćeno njih 60. Da nije ispalo ovako, bilo bi to prvi put od 1996. da nitko nije dobio status samostalnog umjetnika. Zanimljiv je podatak da je od tadašnjih 869 članova brojka u HZSU danas narasla na 1350, a tadašnjih 15 milijuna proračunskih kuna povećano je na 35 milijuna.

Područje bavljenja umjetnošću često podliježe drukčijim mjerilima i kriterijima, pogotovo zbog karaktera samostalne djelatnosti nevezane s pravima koja zaposleni imaju u tvrtkama. Pribrojimo li još tomu i vječna razglabanja tko je umjetnik a tko nije, jasno je da je riječ o području težem za definiranje, području čija estetska mjerila treba “prevesti” na jezik razumljiv u svakodnevnom životu, uključujući i onaj financijski.
Dva su mišljenja sučeljena u slučaju državnih potpora umjetnicima, a koplja se najčešće lome zbog estradnjaka koji velikim honorarima – ili, kako se vidjelo iz nedavnih Uskokovih istraga, možda i prihodima na crno – iritiraju javnost, a kasnije se prijavljuju na državne jasle socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Primjerice, Severina je bila jedna od onih koji su podigli prašinu, ali je bila na listi HSZU-a samo jednu godinu.
Maksimalni cenzus onemogućuje potpore onima s najvećim zaradama (ako u razdoblju od tri godine ostvare prosječni godišnji dohodak veći od 100.000 kuna, gube status), ali kako su na popisu članstva i neki koji i ne ostvaruju prihode ili, izravno rečeno, ništa ne rade, u planu je postaviti i najmanji cenzus da se neaktivni ne provlače na listi za potpore. Iako većinu članova čine likovni umjetnici, medijski se obično apostrofiraju oni najprisutniji, glazbenici i estradne zvijezde. A među 1288 članova, koliko ih je bilo krajem prošle godine, i novih 60 koji će biti primljeni u članstvo HZSU-a ove godine, više od njih 500 je s likovnih područja, a tu su i pisci, filmski radnici, kazališni glumci.

Prema podacima ZAMP-a (Zavoda za zaštitu muzičkih prava), koji ima podatke o zaradama glazbenika, stoji da od 5000 domaćih autora (koji putem ZAMP-a ostvaruju svoja prava), samo jedan posto zarađuje prosječnu mjesečnu plaću od 4000 kuna ili više, dok prosječni autorski honorar iznosi manje od 300 kuna bruto, i to mjesečno. Iz ZAMP-a su iznijeli podatke da samo glazbenici među desetoricom najizvođenijih od autorskih, izvođačkih i diskografskih prava mjesečno u prosjeku zarade više od 15.000 kuna bruto. Među njima su, kako koje godine, Tonči Huljić, Nenad Ninčević, Rajko Dujmić, Gibonni, Severina, Husein Hasanefendić, Jasenko Houra, Thompson i drugi. Uglavnom, godišnje zarade od 200.000 kuna ili više, na ime muzičkih prava od korištenja njihove glazbe, imaju samo najnakladniji autori.

S druge strane, jasno je da mnogi tavore s minimalnim zaradama, bez obzira na to kojem žanru pripadali, pogotovo u vremenima recesije, iako se potpora ne bi trebala tumačiti kao socijalna kategorija, nego prije svega kao vrednovanje kvalitete i važnosti nečijeg rada, nevezano uz uspjeh na tržištu. Još jedan logičan argument ide u smjeru tvrdnje da zapravo nije riječ o “čvrstom” novcu, nego o iznosima koje se s državnih računa i Ministarstva kulture prebacuju na račun mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Dakako, 33,2 milijuna kuna iz proračuna RH i 2 milijuna kuna iz Ministarstva kulture, koliko je ipak osigurano ove godine, nije mali iznos. No, čini se da nitko nije zadovoljan: samostalni umjetnici tvrde da sredstva koja osigurava država služe zato da bi mogli biti samozaposleni i da ne završe na burzi, gdje bi opet ostvarivali zdravstveno osiguranje i naknadu za nezaposlenost.

Potpora samostalnih umjetnika dakako da je potrebna, ali najmanje zbog “usluga” koje neki od njih daju političkim strankama prije izbora. Moguća prijetnja da će neki odustati od predizbornog angažmana ako im se ne ostvare prava na mirovinsko i zdravstveno, tu bi trebala biti najmanje važna. Jer mnogi od njih nikad i ne stignu do tog praga “utjecaja na mase”. Pogotovo oni čije su niske zarade često u neskladu s kvalitetom njihova rada, teže probavljivog široj publici ili žanrovskoj (i društvenoj) “srednjoj struji”.

Samostalni umjetnik porezne obveznike stoji 2100 kuna mjesečno
Izračunato je da samostalni umjetnik koji sam mora pronaći posao, porezne obveznike (u koje i sam spada) mjesečno stoji nešto više od 2100 kuna, a stalno zaposleni umjetnik oko 10.000 kuna bruto. Samostalnom umjetniku država ne osigurava regrese, božićnice, topli obrok, prijevoz, a niti bolovanje prvih mjesec dana, dok mu je mirovina oko 1800 kuna. Ako želi zaraditi, mora se za posao izboriti na tržištu, pa ispada da bi poreznim obveznicima bilo jeftinije da u samostalce prijeđu svi umjetnici.

Hrvoje Horvat