fbpx

Ivo Josopivić napravio veliki povijesni gaf u BIH

Objavljeno 15.04.2010 - Vijesti

Ivo Josopivić napravio veliki povijesni gaf u BIH

Hrvatska je među prvim državama koja je 1992 godine priznala BIH. Pomagala joj je u naoružavanju, održavanju cjelovitosti. S  prostora BIH  vodile su se sve ofenzive prema teritoriju države Hrvatske, ali je hrvatski politički vrh bez ob

Budući je provođenju velikosrpskih planova najžešći otpor pružen u Hrvatskoj i od Hrvata, nije slučajno da je Jugoslavenska (tada po sadržaju već srpska) armija napala u listopadu 1991. baš najistočnije hrvatsko selo u Hercegovini – Ravno, koje je srušeno, a pučanstvo pobijeno ili rastjerano. Predsjedništvo BiH s Alijom  Izetbegovićem na čelu nije osudilo taj čin izravne agresije na hrvatski narod u BiH. Nakon održanog referenduma (1. ožujka 1992.) u kome se velika većina muslimanskog i hrvatskog pučanstva izjasnila za BiH kao samostalnu državu, članice Europske zajednice priznale su je (7. travnja 1992.) kao državu i primile (22. svibnja) u članstvo UN. Hrvatska je odmah priznala BiH.
Srpski separatisti i agresori blokirali su vojskom Sarajevo, a uskoro krenuli u otvorenu agresiju s ciljem zauzimanja čitave BiH od Drine na istoku do Une na zapadu. Zbog oružane i brojčane premoći, pasivnosti Muslimana i toleriranja srpske agresije od strane europskih zapadnih velesila i UN-a, Jugoslavenska armija, već tada u službi velikosrpskih programa, ostvarila je većinu svojih ciljeva. Zauzeli su velik dio istočne Bosne, istočne Hercegovine, velik dio Bosanske krajine s Banja Lukom, izvršili su etničko čišćenje Muslimana i Hrvata, izveli masovne pokolje i otvorili prve koncetracijske logore. Organizirani otpor su im pružili samo bosanskohercegovacki Hrvati koji su već imali ratna iskustva i pomoć iz Hrvatske. Okupljeni su bili oko Hrvatskog vijeća obrane (HVO), tj. vojske bosanskohercegovackih Hrvata s kojima se u početku borio i određen broj Muslimana.

Tek ujesen 1992. u obranu svojih sela i gradova uključuju se djelatnije i Muslimani, poglavito u sredisnjoj Bosni, u Tuzli i okolici koja je bila prva na udaru nakon osvajanja čitavog Podrinja, dijela sjeveroistočne Posavine i povijesnog grada Jajca. Glavni grad Sarajevo, koga su agresori neopravdano proglasili “srpskim” držali su Jugoslavenska armija i četnici u stalnom okruženju. Tada se već otvoreno provodi genocid i protjerivanje Muslimana i Hrvata u BiH. Vecina nalazi (kao izbjeglice) smještaj u Hrvatskoj (npr. 1993. oko pola milijuna Bosnjaka i Hrvata koji su imali najveće gubitke u BiH). Niču novi logori i ruse se svi kulturno-povijesni objekti, poglavito katoličke crkve i muslimanske džamije, pa i one koje su bile kulturno-sakralni objekti najviše kategorije, npr. džamija Ferhadija u Banjoj Luci. Počinjeni su stravicni zločini četnika nad djecom, ženama, svečenicima, a kao najgnusniji oblik ponizavanja i širenja strave izvođena su masovna silovanja žena i nedoraslih djevojčica – Muslimanki i Hrvatica.
Ipak, zajedničkim otporom, boljom organizacijom i poglavito uz pomoc koja je stizala iz Hrvatske ili preko Hrvatske, pa i iz islamskih i drugih zemalja, Hrvati i Muslimani-Bošnjaci (koji su osnovali svoju vojsku), zaustavili su velika srpska napredovanja i donekle stabilizirali bojišnicu do konca 1992. godine.

Zajednička obrana Tuzle, Bihaća i još nekih mjesta pokazala je da Muslimani-Bošnjaci i Hrvati mogu uspješno surađivati, ali samo tamo gdje većinu nisu imali ekstremisti, poglavito dobrovoljci iz islamskih zemalja (mudžahedini) koji su zastupali islamski fundamentalizam i vjerski rat (džihad). Kad je u početku srpnja 1992. osnovana krovna organizacija Hrvata u BiH nazvana Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosne, vodstvo SDA je to tretiralo kao oblik razbijanja središnje, centralizirane bosanskohercegovacke države i pokusaj odvajanja krajeva naseljenih Hrvatima i njihova sjedinjavanja s Republikom Hrvatskom. Otada Muslimani napuštaju hrvatske vojne jedinice, ustrojavaju čiste muslimanske, pa djeluju dvije sasvim odvojene vojske koje se s nepovjerenjem odnose jedna prema drugoj.
Budući su svojom zakašnjelom i neorganiziranom obranom izgubili istočnu Bosnu, Muslimani-prognanici su naselili pretežito srednju Bosnu s namjerom da Hrvate potisnu otud prema zapadu, tj. prema Hrvatskoj. Tada se pojavila prosudba: „Ako smo bili slabiji i izgubili od Srba, jači smo i potisnut ćemo Hrvate!“ Ili: „Srbi nam hoće uzeti teritorij, a Hrvati dušu!“ (tj. vjeru, naciju). Kad se Hrvati nisu i nakon prijetnji i pritisaka s muslimanske strane htjeli povuci sa svojih položaja i iz svojih naselja, počeli su manji sukobi i nesporazumi. Hrvati su se povukli iz svih zajedničkih organa vlasti BiH, a u proljeće 1993. počeli su sukobi izmđju Muslimana i Hrvata i otvoreni rat u srednjoj Bosni, u Mostaru, u porječju  rijeka Neretve i Rame. U iniciranju tih sukoba imale su važnu ulogu i inozemne tajne i vojničke službe i sredstva obavještavanja, poglavito iz Srbije.

Sukobi između Bošnjaka i Hrvata su prestali 1994 godine i od tada su dvije vojske surađivale te vojnim akcijama oslobodile 51 % BiH. Ostatak je i dalje u srpskim rukama sa stalnom prijetnjom o odcjepljenju tog dijela BiH.

Kako nema niti jedan logičan niti stvarni dokaz da je Tuđmanova politika ikada dijelila BiH ( puno je više onih dokaza koji govore baš suprotno) jedino je pravno ispravno da se Hrvatskoj da priznanje za održivost BiH do današnjih dana. Predsjednik Hrvatske Josipović je pravnik i jako dobro razumije pravo i važnost činjenica u istom, pa stoga njegov nastup u BiH može biti protumačen kao loše i licemjerno politikantstvo s kojim on osobno dobiva a Hrvatska gubi.

Zanimljivo je da Josipović nije ni u jednom dijelu svoga govora naveo sva ratna razaranja i mržnje sa srpske strane nego je objasnio da nema kolektivnih krivaca, nego pojedinaca i da su narodi slušali svoja loša vodstva. Po njemu su se očigledno narodi samo trebali lagano prepustiti srpskoj okupaciji i do rata nebi ni došlo, a svaka obrana je značila loše slušanje svoga lidera!?

Josipović očigledno nije shvatio što se događalo 90 tih godina pa je izjednačavanje žrtve i agresora po njemu sasvim normalno rješenje. Pretpostavka je da će se nakon ovih izjava Josipovića i Francuzi, Amerikanci, Britanci morati ispričati Njemačkoj za prekomjerna granatiranja i podjelu Njemačke.

Evo dijela izjave koji nije sporan, nego je netočan i lažan :

„Politike koje su devedesetih – bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti -vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet“.

U navedenom tekstu riječ Hrvatska bi trebalo zamijeniti sa riječju Srbija, tada bi to bilo ispravno

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Pratite nas na društvenim mrežama