Dok država objavljuje da je poljoprivrednicima isplaćeno više od 465 milijuna eura potpora, javnost dobiva brojku koja zvuči impresivno.

Ali građani na policama vide nešto drugo.

Sve skuplju hranu.
Sve više uvoza.
I sve manje domaće proizvodnje.

Pa se nameće logično pitanje:

Gdje završavaju ti milijuni – i zašto ih ne vidimo u stvarnom životu?

Mandarine propadaju, otkup kasni – gdje je sustav?

Neretva je godinama simbol hrvatske proizvodnje mandarina. I svake godine ista priča:

• problemi s otkupom
• niske otkupne cijene
• višak koji završava kao otpad

Ako ulažemo stotine milijuna eura u poljoprivredu, kako je moguće da i dalje nemamo stabilan sustav otkupa i distribucije?

Kako je moguće da domaći proizvod nema siguran put do tržišta?

Vinova loza i masline – tradicija bez strategije?

Hrvatska se voli predstavljati kao vinska i maslinarska zemlja.

Ali:

• koliko se vina zapravo izvozi?
• koliko maslinovog ulja završava na domaćim policama, a koliko uvozimo?
• koliko malih proizvođača može dugoročno opstati?

Bez jasne strategije, tradicija postaje samo turistički slogan.

Jabuke, krumpir, kupus – osnovne namirnice, a ovisni o uvozu

Najveći apsurd je u osnovnim kulturama:

• jabuke
• krumpir
• kupus

To su proizvodi koje Hrvatska može proizvoditi bez ikakvih problema.

Pa ipak:

• police su pune uvoznih proizvoda
• domaći proizvođači se bore s plasmanom
• cijene variraju bez ikakve kontrole

Kako je moguće da država subvencionira proizvodnju, a tržište i dalje prepušta uvozu?

Gdje su jaja i domaće meso?

Možda najvažnije pitanje od svih:

• Zašto uvozimo ogromne količine mesa?
• Zašto domaća proizvodnja jaja nije dovoljna?
• Zašto domaći stočari odustaju?

U vremenu kada hrana postaje strateško pitanje, Hrvatska si ne može dopustiti ovisnost o uvozu osnovnih proizvoda.

To više nije samo ekonomsko pitanje.

To je pitanje sigurnosti.

465 milijuna eura – ali bez jasnih rezultata

Nije problem u potporama. Problem je u tome što ne znamo što za njih dobivamo.

Gdje su ključni pokazatelji (KPI):

• rast proizvodnje po sektorima
• smanjenje uvoza
• povećanje samodostatnosti
• broj aktivnih proizvođača

Ako toga nema – onda imamo sustav koji mjeri isplate, a ne rezultate.

Sustav bez odgovornosti

U bilo kojem ozbiljnom poslovnom sustavu vrijedi jedno pravilo:

👉 Ako nema rezultata – netko odgovara.

U hrvatskoj poljoprivredi:

• novac se isplaćuje
• problemi se ponavljaju
• odgovornost ne postoji

I to je ključni problem.

Zaključak: Hrvatska može hraniti sebe – ali ovako neće

Hrvatska ima:

• plodnu zemlju
• vodu
• znanje
• tradiciju

Ali nema:

• sustav
• tržišnu organizaciju
• jasne ciljeve

I zato, unatoč milijunima eura, i dalje postavljamo ista pitanja svake godine.

Ako želimo stvarne promjene, onda je vrijeme da prestanemo brojati koliko smo novca podijelili –
i počnemo mjeriti koliko smo hrane proizveli.

Jer bez toga, 465 milijuna eura nije ulaganje.

To je trošak.