fbpx

Je li prošlost doista bila bolja?

Objavljeno 08.06.2010 - Vijesti

Je li prošlost doista bila bolja?

U doba kad su jugoslavenski trgovački izlozi zjapili prazni i poluprazni, odnosno pretvarani u “partijske oltare”, sve do kraja sedamdesetih godina proteklog stoljeća, Trst i drugi obližnji talijanski gradovi bili su svake subote pod opsadom na&scar

Već gotovo dvadeset godina, otkad se Hrvatska osamostalila i postala demokratska država, neprekidno slušam o nekim “boljim prošlim vremenima” koja se smještaju u ahistorijsku, mučnu i sivu prazninu prošlog stoljeća s vrlo oštrim rubom u 1945. godini. Takav refren ponavlja se pretežito u kafićima, autobusima i na nekim drugim javnim mjestima, ali kao da kao vox populi nerijetko isplivava i na političkim skupovima, što će nam biti televizijski promptno preneseno, ne krijući nostalgiju da se u tim prohujalim vremenima živjelo mnogo bolje, da je bilo posla, da smo bili socijalno i zdravstveno osigurani, da smo školovali djecu, da smo imali ugledne državnike i na “međunarodnom planu”, da se tada pjevalo na sve strane… Ukratko – da su ljudi bili sretni. Kruna svega je da smo živjeli u »sretnoj zajednici jugoslavenskih naroda, u bratstvu i jedinstvu«. I na kraju tih pričica obično se i neizbježno ponavlja: »Na Dedinju ga je u Kuću cvijeća ispratilo više od stotine inozemnih uglednih stranih šefova država.«

Drug i drugarica Broz malo meze

Kao što je 1848. općenito poznata kao revolucionarna godina, 1945. je, odlučujućim diktatom velikog crvenog brata za europske narode (zasebno balkanske narode i plemena), označila zemljopisnu, povijesnu i političku radikalnu, ali i krvavu promjenu. Te godine su na središnja komunalna koplja srednjovjekovnih istarskih gradića podignute crvene zastave sa srpom i čekićem i jugoslavenske zastave s crvenom petokrakom zvijezdom. Bila je to na našem najvećem poluotoku godina partizanskih kola, mitinga i grozota “fojba” (jama), tihih, bučnih i mučkih umorstava. Te godine su se, radi popravka u ratu razrušenih mostova i dotrajalih puteva, neprekidno smjenjivale dobrovoljne i prisilne radne akcije. Tada je naš najzapadniji kraj sasut tisućama internacionalnih, domaćim ljudima nerazumljivih riječi, među kojima su, u svojevrsnom tonu kaplarske komande, dominirale: akcija i reakcija! I nije se lijepo sproveo tko je označen tom “kemijskom” parolom, pogotovo ako mu je noću ispisana vapnom na vratima kuće.
Godina 1945. je godina u kojoj su startala svakakva sociološka, gospodarska i ostala eksperimentiranja. Ljudi sa sela su se “dobrovoljno” (pod moraš) odazivali najprije u opće poljoprivredne zadruge, a zatim u seljačke radne zadruge u koje su bili prisiljeni unositi svoja imanja i odlaziti na posao pod zastavama, uz pjesmu i svirku harmonika, pretežito s pjesmom »Marijane ča barjak ne viješ…«. Kako takav način “rada” i upravljanja (kad je jedan dio zadrugara želio samo zapovijedati, a drugi pjevati i pijančiti) nije mogao dugo trajati, makar zadruge nosile nazive »Naprijed« i »Tito«, seljaci su se vraćali na imanja svojih djedova ili su ih jednostavno napuštali da bi potražili sreću u gradu. Mnogi su završili u oknima raških ugljenokopa, kamo su upućivani i po kazni, jednostavnom presudom seoskih partijskih sekretara.
Nemajući kuda, mnogi mlađi ljudi su četrdesetih i pedesetih godina proteklog stoljeća, ali i kasnije, pobjegli preko državne granice u Italiju i Austriju, a pojedinci su i smrtno stradali od puščanih metaka ili hladnog oružja revnih jugoslavenskih graničara, pa i na nekim privremenim međudržavnim granicama koje su tada nastajale u Istri. Na pitomim brežuljcima sa sjeverne strane doline Mirne, poviše staroga gradića Završja, nalazi se malo groblje Sv. Andrija, a u njemu postoji nadgrobni kameni spomenik skupini od desetoro mladih ljudi iz okolice Pazina što su ih pobili jugoslavenski graničari daleke 1949. godine. Tada je na području Završja bila ucrtana jugoistočna granica Zone B Slobodnog teritorija Trsta, o kojoj neki slovenski političari još uvijek sanjaju.
Kad smo već u Trstu, valja naglasiti da je u “nekim boljim vremenima” (ne daj Bože da se ponove!) taj grad predstavljao najbliži i najbogatiji izlog raznovrsne zapadne robe na koju su građani tadašnje Jugoslavije, najviše iz Hrvatske i Slovenije, utrošili ogromne iznose lira, američkih dolara i druge zapadne valute. Sve zato što nekih roba u našim trgovinama jednostavno nije bilo. Još pedesetih godina proteklog stoljeća na riječkom Korzu, povijesnoj trgovačkoj žili kucavici našega velikoga primorskoga grada, zbog pomanjkanja tekstilne robe, ali i dobrog ukusa u središtu izloga jedne trgovine bila je izložena samo jedna velika višebojna kartonska slika “druga Tita” uokvirena crvenim krep-papirom. Tom sakrilegijskom kiču zasigurno je kumovao neki opskurni partijski sekretar trgovine, kakvi su se u sve razumjeli, pa i u reklamiranje robe kakve nije bilo u prodaji.
U doba kad su jugoslavenski trgovački izlozi zjapili prazni i poluprazni, odnosno pretvarani u “partijske oltare”, sve do kraja sedamdesetih godina proteklog stoljeća, Trst i drugi obližnji talijanski gradovi bili su svake subote pod opsadom naših kupaca. Naši ljudi, pogotovo žene, su u tom bezbojnom vremenu kupovale talijansku živo koloriranu odjeću na popularnoj tržnici Ponterosso. Tragom svojih sugrađana jednog je proljetnog dana pošla s Briona u Trst i njihova prva dama, ali ne na Ponterosso, nego u najluksuznije tršćanske trgovine. Tom prigodom su radi njezine sigurnosti nekoliko sati bili blokirani čitavi gradski kvartovi.
Sve to dobro znam jer sam prošlog stoljeća, punih 18 godina, za dva hrvatska dnevnika pisao zasebnu kolumnu pod naslovom »Tjedni raport iz Trsta« što je izlazila svake subote u jednakoj dužini i na istoj stranici. U tim burnim i žalosnim vremenima, kad se nije moglo sve pisati, na ulicama Trsta i u njegovim ošterijama nagledao sam se svakojakih prizora i naslušao najfantastičnijih priča u kojima su glavni akteri bili ljudi gotovo sa svih područja “pokojne” Jugoslavije. Ostat će mi čitav život u pameti vrisak jedne naše žene na ulici kojoj je upravo iz ruku oteta puna borša do tada kupljene robe. Istodobno je pored mene, rušeći sve ispred sebe, projurio jedan mladić s njezinom boršom, Da ironija bude veća, sljedećeg je dana u lokalnom dnevniku pisalo da je jugoslavenskoj ženi otrgnuo iz ruku punu boršu “un Croato”. Tada sam shvatio da dolaze u tuđi grad s jugoslavenskom putnicom i neki nedobronamjerni ljudi (koji su za policiju i talijanske novinare svi redom “Croati”, ma kakve narodnosti bio) da bi, na našu sramotu, svojim sugrađanima otimali njihovu teškom mukom stečenu robu.

Pa sada neki naši ljudi oplakuju takva vremena. Žale za takvim “boljim vremenima” ne samo okorjeli jugonostalgičari (mahom iz nekadašnjih policijskih i oficirskih obitelji) nego i njihovi sinovi i unuci, kojima su ta nezavidna vremena daleko iza leđa. U doba teške ekonomske krize, nakon što je nastupilo više-manje demokratsko ozračje, spominju nekakva “sretna vremena” ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim novokomponiranim državama na širem prostoru novokomponiranih država između “Jadrana i Vardara”. Iskazivanje takvih težnji zadnjih godina sve više dolazi do izražaja na prigodnim manifestacijama kontroverznog slavljenja Dana mladosti, odnosno Titova rođendana (25. svibnja), kada Titovi poklonici organiziraju megamitinge u Kumrovcu i tradicionalne pozdravne štafete svom ljubimcu na putevima prema Beogradu iz šireg prostora bivše Jugoslavije.
Proteklog 25. svibnja je u Kuću cvijeća na beogradskom Dedinju, gdje se nalazi Titov grob, stiglo šest štafeta s nositeljima i bučnom pratnjom iz Umaga, Rijeke, Bačkoga Gradišta, Podgorice, Skopja i Sarajeva, a predane su na platou ispred Muzeja 25 maj Titovu unuku Josipu Joški Brozu. Kako su javili neki dnevni listovi, na Dan mladosti na Titov je grob došlo nekoliko tisuća mlađih i starijih posjetitelja, pod crvenim i jugoslavenskim zastavama – mnogi su imali titovke i crvene marame (već ustaljena ikonografija ljevičarskih mitingaša!), a nosili su transparente, među kojima je dominirao natpis »Proleteri svih zemalja ujedinite se!«
U Istri smo nekoliko dana prije Dana mladosti imali prigodu vidjeti na televiziji polazak štafete iz Umaga, gradića u najzapadnijem dijelu Hrvatske, odnosno nekadašnje komunističke Jugoslavije. Bila je to bučna i amorfna skupina motornih vozila i ljudi pod crvenim zastavama. Iz toga “krkljanca” je škripeći kotačima odjednom naglo izronio i startao luksuzni bijeli »mercedes« otvorenoga krova, da bi iz njega u bijeloj odori neki “ponosni” tip pozdravljao uzdignutih ruku. Navodno je tu nostalgičnu ulogu odigrao lokalni rukovodilac društva »Tito« i organizator polaska štafete iz Umaga prema “prestolnici”. Kako bilo, očito je da je u nas sve više u trendu renesansa anakronističkog, dozlaboga primitivnoga kulta ličnosti (ne samo pokojnog Tita?), s prepoznatljivim obredima, njihovim oltarima, žrecima, komesarima i sekretarima, vizualnim znamenjima i zvučnim signalima.

Just Ivetac, novinar i publicist

Vrati se natrag

Pratite nas na društvenim mrežama