Očekujemo 20 posto bolju zaradu nego lani. Osobno priželjkujem da prijeđemo granicu od 20 milijuna kuna prihoda, koji je lani dosegnuo 17,5 milijuna. Taj dobar rezultat plod je i trogodišnjeg ulaganja vlastitih 190 milijuna kuna u modernizaci

Nautički turizam vodeći je hrvatski turistički brend koji nam je lani donio 840 milijuna eura, ili nešto više od 10 posto ukupnog turističkog prihoda. Ovogodišnja zarada od nautičara mogla bi biti, u najgorem slučaju, na razini prošlogodišnje, a prema mnogim prognozama još i bolja jer trenutačno u mnogima od domaćih pedesetak marina bilježe pet do petnaest posto bolje rezultate. Prošlogodišnjem uspjehu nautičkog turizma u mnogome je pridonio i ACI, jedinstven nautički sustav na Sredozemlju u čijem je sastavu 21 marina s otprilike 5100 vezova u moru i 800 mjesta na kopnu. O razvoju toga posljednjih nekoliko godina iznimno uspješnog nautičkog sustava razgovarali smo s predsjednikom Uprave ACI-a Dubrovčaninom Antom Violićem, koji je ujedno predsjednik Udruženja hrvatskih marina.
• S obzirom na liste čekanja na stalni vez u mnogim ACI-evim marinama, recesija očito nije pogodila nautički turizam. Kakve rezultate u ACI-u očekujete u ovoj godini?
– Očekujemo 20 posto bolji prihod nego lani, a osobno priželjkujem da prijeđemo granicu od 20 milijuna kuna prihoda, koji je lani dosegnuo 17,5 milijuna kuna, a to je 6,6 milijuna više nego u 2008. Taj dobar rezultat plod je i prethodnog trogodišnjeg ulaganja od 2007. do 2009. vlastitih 190 milijuna kuna u modernizaciju marina, od temeljitog preuređenja sanitarnih čvorova do postavljanja novih pontona te nabave druge opreme potrebne za podizanje kvalitete usluga. Nautičar je zahtjevan gost, ali je istodobno spreman bez pogovora platiti kvalitetnu uslugu. ACI je tvrtka od strateške važnosti za Hrvatsku, no mi ne koristimo sredstva iz državnog proračuna, već poslujemo bez kredita i subvencija. ACI je zanimljiv ulagačima, primjerice, jedan talijanski proizvođač jahti zainteresiran je za ulaganje u naše marine kako bi svojim klijentima osigurao vez, a mi bismo pružali sve druge usluge. Jedan Rus želio je kupiti cijeli ACI, rekavši da samo trebamo ispisati svotu koju tražimo.
• Udruženje hrvatskih marina, kojemu ste na čelu, već duže vrijeme upozorava na administrativne probleme s kojima se suočavaju sadašnji koncesionari i drugi investitori koji bi željeli povećati broj vezova. Kako to otkloniti?
– Administrativne prepreke u realizaciji projekta razvoja nautičkog turizma u Hrvatskoj za razdoblje od 2009. do 2019. prema kojemu bi se izgradilo 15 tisuća vezova, počinju već na lokalnoj razini, pri donošenju prostornih planova, a zapinje i na našim zakonskim odredbama koje su često znatno strože nego u EU. Na lokalnoj razini sve se čini da se za realizaciju tih projekata ne dobije potrebna suglasnost više instance, a zakonskim odredbama smo se tako »dobro zaštitili« da ne možemo ništa realizirati i graditi, jer samo na papirologiju treba potrošiti tri godine.
Trebalo bi izmijeniti neke zakonske odredbe o zaštiti okoliša koje ne samo da priječe gradnju novih već i razvoj postojećih marina. Naposljetku, u posljednjih deset godina u Hrvatskoj nije sagrađena ni jedna nova marina, a istodobno ne manjka ni kvalitetnih programa niti ozbiljnih investitora. S druge strane, obalu smo unakazili avetinjskim apartmanskim zdanjima, koja ne nose ni život niti nova radna mjesta, a strogoća se trenira na marinama, koje se najviše drže slova zakona. Dobro je što se više ne spominje zamisao o izgradnji sto lučica u sto uvala.
Bojim se i određene stagnacije u domaćem nautičkom turizmu, ako se uskoro prihvati prijedlog novog zakona o pomorskom dobru i pomorskim lukama, prema kojemu bivši koncesionar marine ne bi imao pravo na naknadu za sve ono što je izgradio tijekom godina korištenja koncesije, a što više nije u njegovom vlasništvu.
• U hrvatskim marinama imamo 17 tisuća vezova, upućeni tvrde da ih nedostaje još toliko, o čemu svjedoče liste čekanja za stalni vez. Pritom dobro zarađuje nelegalna konkurencija marinama, kao da je važno da se brodovi vežu gdje bilo, samo da ne odu put Italije, Grčke i Turske. Kako Vi vidite nelegalnu konkurenciju?
– Nelegalna konkurencija marinama su i mnoge luke koje nautičarima nude jedino priključke za struju i vodu i to skupo naplaćuju, a da pritom ne moraju ispunjavati nikakve druge uvjete kao marine. Nelojalna konkurencija su i restorani uz obalu koji imaju svoje rivice za vez jahti ali za to nemaju koncesiju ni odgovarajuću infrastrukturu, a niti ikakva davanja na tu zaradu.
• Neki koncesionari naših marina smatraju da ne bi trebalo ograničavati broj nautičkih plovila u Jadranu, dok Vi, koliko znamo, zagovarate ograničenje broja i veličina jahti koje ulaze u naše more. Kako opravdavate svoj stav?
– Naše more mora postati nacionalni park, a ne jedna velika marina, s tim da se odredi broj i veličina brodova koji u njega mogu ulaziti, kao u najluksuzniji hotel.
• Osim prodajom veza, kako još ACI utječe na povećanu potrošnju nautičara?
– ACI je u Ičićima otvorio trgovinu s vlastitim modnim brendom, što su gosti dobro prihvatili. U Cresu djeluje naš jedriličarski centar s luksuzno uređenim apartmanima, a polaznici mogu jedriti na brodovima jeanneau one designe 35, na kojima se jedri i na ACI Match Raceu. Nautičar troši dnevno sto eura, što je gotovo dvostruko više u usporedbi s drugim gostima. Takvom gostu ne smije biti dosadno, jer je spreman platiti svaku kvalitetnu uslugu. U Hrvatskoj najdulje traje sezona za nautičare, od travnja do listopada, a oni najdubljeg džepa krstare našim morem u ranu jesen kad je još toplo, ali tada više nema gužve u marinama.
Statistika o broju noćenja i gostiju nije najbolji pokazatelj financijskih prihoda u nautičkom turizmu, jer jedan bogati nautičar troši i do tisuću eura dnevno, primjerice samo kad pokrene motore na svojoj jahti, potroši goriva u vrijednosti cijene godišnjeg veza.
U Hrvatskoj imamo priliku prihvatiti velik broj megajahti koje sada masovno bježe sa stalnog veza u Grčkoj, jer od stranih nautičara ta zemlja traži plaćanje određenih poreza. Kako u talijanskim i francuskim marinama nema slobodnih vezova za megajahte, priliku da ih zbrinu imaju Hrvatska, ali i Crna Gora koja u tome vidi dobru zaradu. Hrvatska bi trebala riješiti i problem bescarinskog goriva da nam nautičari koji krstare našim morem ne odlaze puniti rezervoare jeftinijih gorivom u Italiju i Crnu Goru.
Naglasio bih da se strani nautičari ne mogu nadiviti čistoći našeg Jadrana pa se u ACI-evoj marini u Ičićima neki strani jahtaši čak i kupaju. Takvo što nezamislivo je u francuskim i talijanskim marinama u kojima zbog zagađenosti mora odavno nema ni riba.
• Sportsko natjecanje ACI Match Race od prošle godine je u znaku isključivo domaćih jedriličarskih posada. Je li to zbog štednje?
– Hrvatska je jedriličarska velesila s desetak svjetskih i europskih prvaka, pa smo zato odlučili priliku dati našim najboljih skiperima da stječu iskustvo u dvobojskom jedrenju. Naposljetku, ACI ne promovira samo sebe, već i Hrvatsku kao turističko odredište, a u ovom slučaju i uspješne hrvatske sportaše.

Hrvatsko obiteljsko zlato
• Kad ste preuzeli ACI 2005. godine, bili ste jedanaesti direktor u deset godina koji je zatekao debeli financijski minus te niz poslovnih dubioza, među njima i 120 sudskih tužbi poslovnih partnera. Kako ste uspjeli relativno brzo početi zdravo poslovati?
– ACI je kao lanac marina jedinstven i bez konkurencije na Sredozemlju i on je hrvatsko obiteljsko zlato. Planiramo proširiti marine u Dubrovniku, Splitu, Ičićima i Skradinu za oko dvije tisuće vezova, te graditi tri nove marine na sjevernom, srednjem i južnom Jadranu, blizu zračnih luka. ACI-evih sedam marina spremno je za prihvat megajahti, jer smo se još prije nekoliko godina djelomice počeli okretati tom vrlo unosnom tržištu koje je i vrlo zahtjevno, pa smo stoga i uložiti u infrastrukturu u našim marinama. No, prihvat megajahti ne ovisi samo o tehničkim mogućnostima marina, već prije toga moramo izmijeniti neke zakonske norme kako bismo, primjerice, omogućili posadama stranih jahti da u Hrvatskoj godišnje ostanu duže od 90 dana. Time bismo na zimovanje i remont zasigurno privukli više stranih jahti, što je prilika za dobru zaradu i daljnji brži razvoj naše nautičke ponude. Osnovni servis megajahte košta deset posto njezine vrijednosti, a riječ je o brodovima dužine 30 do 150 metara čija je cijena između 10 milijuna i 300 milijuna eura. Treba imati na umu i da posade tih jahti koje borave na njima tijekom zimovanja također dosta troše, jer je riječ o ljudima s poprilično visokim primanjima.

Damir Herceg