Katastrofalni požar koji je preko noći progutao Vjesnikov neboder nije samo fizičko rušenje jedne zgrade. To je posljednja točka na dugoj crti nemara, političkih kalkulacija, pogrešnih odluka i sustavnog urušavanja nekada najmoćnije novinsko-izdavačke kuće jugoistočne Europe. Danas, dok se dim još diže iz ostataka slavonsko-avenijskog nebodera, legitimno je postaviti pitanje: kako je moguće da je medijski kolos sa 6000 zaposlenih i više od 200 milijuna godišnje prodanih izdanja nestao — dok susjedna Slovenija i dalje ima stabilno, snažno i tržišno relevantno Delo, list slične povijesti, ali bitno drugačije sudbine?

Novinski gigant koji je pao pod vlastitom državom

Vjesnik je krajem 1980-ih bio europski fenomen. U najboljim godinama tiskao je više od 267 milijuna primjeraka godišnje, s dnevnom prodajom koja bi i u današnjim najvećim zapadnim redakcijama izazvala zavist. Uz to, u Vjesnikovom kompleksu djelovalo je gotovo sve: tri dnevna lista, niz tjednika i magazina, školski udžbenici, stripovi, romani, revije i preko stotinu eksternih izdanja.

Na toj se mašineriji gradilo više od medija — gradio se identitet grada, države, novinarstva kakvo danas više ne postoji.

Međutim, upravo ono što je činilo snagu Vjesnika postalo je njegova slabost: bio je državni, a ne tržišni projekt. Kada je država činila kišobran, Vjesnik je blistao; kada ga je politika prestala štititi i investirati, sve se raspalo.

Tri ključna razloga propasti Vjesnika:

Sustavni nemar države prema infrastrukturi
Vjesnikov neboder — zamišljen kao tehnološki centar novinarstva — nije desetljećima ozbiljno održavan. Poplava 1964., kasniji tehnički problemi, gubitak ulaganja u infrastrukturu, a sada i požar, samo su tragični epilozi politike koja je dopustila da simbol novinarstva postane derutna nekretnina prepuštena samoj sebi.

Pad profesionalnog standarda novinarstva u Hrvatskoj
Propadanje nije bilo samo fizičko. S padom interesa politike da ulaže u slobodne i kvalitetne medije, padali su i standardi. Umjesto da se razvija novinarstvo, razvijala se politička kontrola, pa onda potpuna nebriga. Rezultat: Vjesnik je najprije izgubio profesionalni autoritet, a zatim i tržišni.

Privatizacija i političko rastakanje
Nakon raspada Jugoslavije, Vjesnik nikada nije dobio jasnu strategiju. Niti tržišnu, niti državnu. Redakcije su odlazile jedna po jedna; Večernji list, EPH, Tisak… Na kraju je ostala samo tiskara u likvidaciji. Kompleks procijenjen na 80 milijuna eura pretvoren je u sablasni podsjetnik na nekadašnji “hram novinarstva”.

Zašto Delo nije propalo?

Usporedba s Delom, vodećim slovenskim dnevnikom, najbolji je lakmus-papir za usporedbu dviju državnih politika.

1. Država je osigurala kontrolirano, a ne kaotično vlasništvo

Slovenija je dopustila transformaciju Dela u tržišnu kompaniju, ali ne stihijski. Politički utjecaji su postojali — kao svugdje — no nije postojala namjera da se kuća uništi kako bi netko preuzeo jeftinu nekretninu.

2. Inzistiranje na profesionalizmu i redakcijskoj autonomiji

Slovenska država — ne idealna, ali pragmatična — shvatila je da nacionalni list vrijedi samo ako ima novinarsku vjerodostojnost. Zato je održavala visoku razinu profesionalnog kadra i osiguravala stabilno financiranje dok tržište ne preuzme ulogu.

3. Razvoj digitalnog poslovnog modela

Delo je na vrijeme modernizirano: digitalne pretplate, ulaganja u online izdavaštvo, održavanje angažirane zajednice čitatelja. Hrvatska državna politika u slučaju Vjesnika na digital je reagirala — nikako. Ili prekasno.

4. Vlasnička pitanja rješavana su planski, a ne politički osvetnički

U Hrvatskoj je Vjesnik bio politički trofej — prvo važan, zatim teret, pa na kraju ruševina nečije nebrige. U Sloveniji je Delo bilo strateška nacionalna infrastruktura.

Simbolika požara: država je dopustila da izgori vlastita povijest

Ljudi pamte slike. A slika gorućeg Vjesnikova nebodera postala je simbol:
što politika ne održava, to kad-tad izgori.
Bilo metaforički, bilo doslovno.

Ovaj požar nije samo tehnički incident — to je završna rečenica priče koja je loše pisana više od 30 godina.
Kada Vlada dopušta da jedan od najvažnijih medijskih simbola propadne, to govori puno više o državi nego o izdavačkoj kući.

Zaključak: nije propao Vjesnik – propala je politika prema medijima

Vjesnik nije uništilo tržište. Uništila ga je državna nebriga, političko rastakanje, nepostojanje strategije i nerazumijevanje da su slobodni, snažni i profesionalni mediji temelj demokratskog društva — ne trošak, nego ulaganje.

Delo je opstalo jer je država shvatila da se novinarstvo mora čuvati, pa tek onda tržišno razvijati.

Hrvatska je, nažalost, učinila obrnuto.
Rezultat je danas vidljiv u zgarištu u Zagrebu — i u zgarištu hrvatskog medijskog prostora.