U Rijeci je u petak, 30. siječnja 2026., održana izvanredna sjednica Gradskog vijeća, sazvana inicijativom dijela vijećnika SDP-a, Možemo!, IDS-a, PGS-a, Liste za Rijeku i Nezavisne liste Marka Filipovića, s namjerom da se raspravlja o porukama mržnje i posebnom postupanju prema sloganima kao što je poklič »Za dom spremni« u javnim prostorima.

Gradsko vijeće nije prihvatilo inicijativu 13 vijećnika koji su sazvali izvanrednu sjednicu predstavničkog tijela sa zaključkom kojim Gradsko vijeće traži od gradonačelnice da poduzme mjere kojima će se osigurati da se na površinama i prostorima kojima upravlja Grad ne koriste obilježja, slogani ili poruke kojima se veliča, potiče ili odobrava nacionalna, rasna ili vjerska mržnja, uključujući fašističke ili ustaške simbole ili pokliče, kao što je poklič »Za dom spremni«, a što je zabranjeno člankom 39. Ustava Republike Hrvatske.

Grad Rijeka umjesto da se posveti stvarnim problemima s kojima se Rijeka suočava ( poput industrijskog otpada na Mlaci) – od gospodarskih tema do funkcionalnih pitanja svakodnevice – ova čudna rasprava se brzo pretvorila u ponavljanje debate o povijesnim narativima i ideološkim oznakama. Rezultat je bio očekivan: inicijativa nije prošla, unatoč političkoj ofenzivi kojom su neki željeli stvoriti dojam kako Grad Rijeka treba biti obavezno i definirano mjesto moralne i ideološke represije.

Takav razvoj događaja nije samo loša politika, on je i loša komunikacija prema građanima. Umjesto da gospodarski i socijalni problemi budu u fokusu, gradska je politika ponovno uvučena u raspravu koja ne rješava svakodnevne bolne teme: slab rast gospodarstva, pitanja upravljanja javnim prostorima, infrastrukture, problema s otpadom i drugim konkretnim izazovima koji utječu na kvalitetu života u Rijeci.

Između ostalog, sjednicu je obilježila i izjava zamjenika gradonačelnice Rijeke, Aleksandra-Saše Milakovića, koji je jasno upozorio da dio inicijatora — konkretno vijećnici SDP-a i Možemo! — svojim potezima ne rješava realne probleme, već “potpiruje nemire i želi prikazati Rijeku kao nekakav fašistički grad”.

Tu izjavu ne smijemo olako zanemariti: umjesto da se fokus stavi na konkretne prijedloge i rješenja, političke snage koje predvode ovu inicijativu svoje su resurse usmjerile na ideološku polemiku bez stvarnog učinka, s jasnim rizikom da se Rijeka prikaže javnosti na način koji ne odražava stvarnost života većine njenih građana.

Ovakav pristup, koji više proizvodi buku nego rezultate, nije Rijeci trebao. Grad s bogatom poviješću tolerancije i dijaloga zaslužuje fokus na rješenja koja konkretno unapređuju živote ljudi — ne političke performanse koji koriste povijesne teme kao sredstvo za postizanje dnevno-političkih poena.