Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je broncu na velikom natjecanju i još jednom učinila ono što sport u svojoj biti treba činiti – ujediniti ljude, probuditi emociju i ponos. Umjesto slavlja, Zagreb i Hrvatska dobili su – otkazani doček. Razlog? Sukob politike, ega i pogrešnih prioriteta.

Prema priopćenju Hrvatski rukometni savez, želja igrača, stručnog stožera i Saveza bila je da na dočeku nastupi Marko Perković Thompson. Budući da ta želja nije prihvaćena od strane Grad Zagreb, Savez je odlučio – dočeka u glavnom gradu neće biti.

I tu počinje problem.

Grad koji ne zna kada treba stati po strani

Grad Zagreb ima pravo odlučivati o javnim manifestacijama. No doček reprezentacije nije politički skup, nije ideološka tribina niti prostor za demonstraciju svjetonazora gradske vlasti. To je događaj građana i sportaša.

Odbijanjem bilo kakvog kompromisa, Grad je poslao poruku da je važnije tko pjeva nego zašto se ljudi okupljaju. A razlog okupljanja nisu izvođači, nego rukometaši koji su Hrvatsku ponovno učinili ponosnom.

Kad politika počne birati emocije koje su “prihvatljive”, tada prestaje biti upravljanje, a postaje nametanje.

Savez koji je zaboravio koga predstavlja

S druge strane, ni Hrvatski rukometni savez ne može se oprati od odgovornosti. Otkazati cijeli doček jer nije prihvaćen jedan izvođač – ma koliko popularan bio – znači kazniti upravo one zbog kojih doček postoji: navijače i građane.

Savez nije vlasnik emocije nacije. Njegova je zadaća omogućiti slavlje sportskog uspjeha, a ne postavljati ultimatume koji završavaju time da – nema ničega.

Postojala su brojna razumna rješenja:

• doček bez koncerta

• doček s više različitih izvođača

• ili jasna odluka da se slavlje održi na drugoj lokaciji

Ništa od toga nije učinjeno.

Najveći gubitnici – oni koji su uvijek na kraju

U cijeloj priči najviše su stradali:

• navijači

• obitelji s djecom

• ljudi koji su htjeli zahvaliti reprezentaciji

Sportaši su ostali bez dočeka kakav zaslužuju, a građani bez trenutka zajedništva koji je u današnjem društvu ionako sve rjeđi.

Umjesto da sport bude prostor koji spaja, ponovno je postao poligon za podjele.

Reprezentacija nije ničiji privatni ukus

Doček reprezentacije mora biti uključiv. Glazba na takvom događaju treba zadovoljiti različite ukuse i generacije, a ne postati simbol prisvajanja ili isključivanja. Kad se fokus prebaci na jednog izvođača, gubi se ravnoteža i smisao cijelog događaja.

Reprezentacija pripada svima – i zato slavlje mora biti zajedničko.

Vrijeme je za jednostavnu lekciju

Grad Zagreb mora naučiti kada se politika povlači pred emocijom naroda. Hrvatski rukometni savez mora shvatiti da predstavlja sportaše i navijače, a ne vlastite stavove.

Dok god se to ne nauči, ovakve situacije će se ponavljati – a sport će i dalje plaćati cijenu tuđih sujeta.

A to je poraz koji ne piše na semaforu, ali se itekako osjeti.