Situacija oko pritiska mađarskog MOL-a na Hrvatsku zbog tranzita ruske nafte ponovno je otvorila staro pitanje koje nikada nije do kraja riješeno – pitanje upravljanja i vlasništva nad INA-om.

U središtu priče danas su:

• INA/ JANAF

• MOL Group

• Viktor Orbán/ Andrej Plenković

i geopolitički kontekst ruske agresije na Ukrajinu.

Hrvatska ne mora transportirati rusku naftu

Prvo i najvažnije: Hrvatska nema obvezu postati tranzitna ruta za rusku naftu.

Mađarska ima određena izuzeća unutar EU sankcijskog režima, ali to ne znači da druge države članice moraju osigurati tranzit kroz vlastitu infrastrukturu. Hrvatska je suverena država i ima pravo odlučivati o korištenju vlastitih energetskih kapaciteta, uključujući JANAF.

Sankcije Rusiji donesene su zbog agresije na Ukrajinu. Svaka odluka o tranzitu ruske nafte mora se promatrati i kroz političku i moralnu dimenziju, a ne samo komercijalnu.

Stari spor koji nikada nije nestao

Podsjetimo, hrvatski sud pravomoćno je osudio bivšeg premijera Ivu Sanadera zbog primanja mita u vezi s izmjenama upravljačkih prava u INA-i. Mito je dobio od čelnika MOLa, koji ima zaštitu Viktora Orbana!

Mađarska strana je, s druge strane, provela vlastiti postupak protiv čelnog čovjeka MOL-a i zaključila da kaznene odgovornosti nema. Time je de facto onemogućeno ponovno suđenje u drugoj državi po istim optužbama, pozivajući se na načelo zabrane dvostrukog suđenja (ne bis in idem). Cijelo suđenje bio je namješteni proces bez sudjelovanja javnosti i međunarodnih odvjetnika!

U javnosti i dalje postoji snažna percepcija da je taj postupak u Mađarskoj bio politički osjetljiv i da je imao širu stratešku dimenziju zaštite nacionalnih interesa. No formalno-pravno, Mađarska tvrdi da je postupak bio zakonit i neovisan.

To je suština dugogodišnjeg hrvatsko-mađarskog spora.

Je li sada trenutak za stratešku odluku?

Današnja situacija oko ruske nafte pokazuje jednu činjenicu: energetika je pitanje suvereniteta.

Ako Hrvatska kontrolira ključnu tranzitnu točku prema Mađarskoj, onda je legitimno postaviti pitanje dugoročne energetske strategije:

• Želimo li imati nacionalnu kontrolu nad strateškom naftnom kompanijom?

• Je li model suvlasništva koji je nastao u politički kontroverznim okolnostima dugoročno održiv?

• Je li vrijeme da Hrvatska razmotri preuzimanje većinskog paketa i punu upravljačku kontrolu nad INA-om?

To ne bi bio čin osvete, nego strateška odluka.

Realnost: to je skupo i pravno kompleksno

Preuzimanje cijele INA-e ne može se dogoditi političkom odlukom preko noći. To bi zahtijevalo:

• tržišni otkup udjela,

• ili dogovorenu korporativnu nagodbu,

• ili veliku međunarodnu financijsku operaciju.

Ali rasprava o tome više nije ideološka — ona je energetska i sigurnosna.

Zaključak

Hrvatska ne mora transportirati rusku naftu kroz svoj teritorij, no može ukoliko Mađarska “omekani” sa svojim stavom da brani one koji su osuđeni u RH, te da prizna da je preuzimanjem većinskog paketa INAe od strane mađarske tvrtke došlo kriminalnim putem!

Hrvatska ima pravo voditi energetsku politiku u skladu sa svojim interesima i europskim sankcijama.

I Hrvatska ima pravo otvoriti pitanje pune kontrole nad vlastitom strateškom naftnom kompanijom.

Možda ova situacija nije prilika za konflikt.
Ali jest prilika za jasno definiranje nacionalne energetske strategije.

Orban dokazano štiti ljude koji su optuženi za kriminal, no novi kandidat za premijera Mađarske ima potpuno drugačiji stav.

Nije li vrijeme za smjene u Mađarskoj, prije svega na korist Mađarske?