Prvi rezultati turističke sezone pokazali su ono na što brojni turistički djelatnici upozoravaju već godinama – lipanj je u mnogim hrvatskim destinacijama podbacio. Dok se službena priopćenja i dalje trude pronaći pozitivne kutove, sve je teže sakriti činjenicu da dio destinacija bilježi pad dolazaka i noćenja te da hrvatski turizam gubi konkurentnost.

Najlakše je za sve okriviti vrijeme, geopolitičku situaciju ili “promijenjene navike gostiju”. Međutim, pravi problemi nalaze se puno bliže.

Prije svega, Hrvatska je posljednjih godina postala izrazito skupa destinacija. Cijene smještaja, restorana, pića, ležaljki i brojnih usluga rasle su znatno brže od kvalitete koju gost dobiva. Sve više turista postavlja isto pitanje – zašto bi za isti ili veći novac odabrali Hrvatsku kada u Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj ili Italiji mogu dobiti više?

Drugi problem je kvaliteta usluge. Nedostatak domaće radne snage doveo je do velikog uvoza zaposlenika, što samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada sustav ne ulaže dovoljno u edukaciju, standarde usluge i kvalitetnu integraciju zaposlenika. Gost ne zanima odakle je konobar ili recepcionar – zanima ga profesionalna, ljubazna i učinkovita usluga.

Treći problem je gubitak autentičnosti. Sve više turističkih mjesta odriče se vlastitog identiteta i pretvara se u generičke ljetne pozornice bez jasne priče. Umjesto promocije hrvatske gastronomije, kulture, tradicije i lokalne glazbene baštine, često se poseže za sadržajima koji se mogu pronaći gotovo bilo gdje u regiji. Dugoročno, takav pristup briše ono po čemu bi Hrvatska trebala biti prepoznatljiva.

Posebna priča je upravljanje državnim turističkim i prometnim sustavima. Godinama se stječe dojam da se vodeće funkcije prečesto popunjavaju političkom podobnošću umjesto stručnim kompetencijama. Posljedice takvog upravljanja osjećaju se na svim razinama – od prometne povezanosti do kvalitete javnih usluga koje turisti svakodnevno koriste.

Kritike se ne mogu zaobići ni kada je riječ o pojedinim državnim tvrtkama. Problemi u pomorskom prijevozu, cestovnoj infrastrukturi ili zračnom prometu ne nastaju preko noći, već su rezultat dugogodišnjih odluka i nedostatka jasne razvojne strategije. Turizam ne počinje tek kada gost dođe na plažu – on počinje onoga trenutka kada kupuje avionsku kartu, ulazi na autocestu ili se ukrcava na trajekt.

Ni turističke zajednice nisu pošteđene odgovornosti. Prečesto se velik dio proračuna troši na protokolarne aktivnosti, promotivne kampanje bez jasnog učinka i administraciju, dok nedostaje kreativnih projekata koji bi stvarali novu vrijednost i produživali sezonu. Brojne destinacije godinama nude gotovo identičan sadržaj i očekuju drukčiji rezultat.

Odgovornost snose i lokalne vlasti te turistička vijeća koja često donose odluke bez dugoročne vizije razvoja destinacije. Hrvatski turizam ne može živjeti samo od sunca i mora. Konkurencija ulaže u iskustva, digitalizaciju, sport, gastronomiju, nautiku, zdravstveni turizam i cjelogodišnje programe. Mi se još uvijek prečesto bavimo statistikama i konferencijama za medije.

Vrijeme je za ozbiljnu raspravu o tome kakav turizam Hrvatska želi imati za deset ili dvadeset godina. Ignoriranje problema neće povećati broj gostiju. Uljepšavanje statistike neće vratiti izgubljenu konkurentnost.

Ako lipanjski rezultati predstavljaju upozorenje, onda bi ih odgovorni trebali shvatiti ozbiljno. Hrvatska i dalje ima iznimne prirodne ljepote, sigurnost, bogatu kulturnu baštinu i vrhunski nautički potencijal. No, bez stručnog upravljanja, jasne strategije, ulaganja u kvalitetu i političke odgovornosti, ni najljepša obala neće biti dovoljna da zadrži status jedne od vodećih mediteranskih turističkih destinacija.