Nije za one koji u kazalište dolaze po utjehu. Predstava u riječkom Zajcu koja ogoljuje sve što generacijama guramo pod tepih

Postoje tekstovi koji ne traže puko gledanje s distance, nego pristanak na visceralno suočavanje s onim što generacijama guramo pod tepih. Roman Monike Herceg, „Ovdje počinje šuma“, u trenutku svog objavljivanja djelovao je upravo poput takvog tektonskog udara na književnu scenu. Kao sirov, poetski i stilski besprijekoran rentgen obiteljskog nasilja, ženskog tijela, klasnog srama i migracijskih ožiljaka.

Njegovo prenošenje na daske riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca 14. studenoga 2026. možemo nazvati estetskim i emotivnim manifestom koji u sto minuta neprekinute tenzije propituje gdje točno prestaje naslijeđena šutnja, a gdje počinje prostor preživljavanja.

Na sceni se događa rijetka alkemija. Tandem režisera Romana Nikolića i dramaturginje Dorotee Šušak već godinama secira pukotine između pojedinca i zajednice, a ovdje doseže svoju najzreliju sinergiju. Šušak još jednom demonstrira zašto pripada samom vrhu suvremene dramaturgije; prevesti gust, gotovo somatski rukopis Monike Herceg u scenski ritam zahtijeva kiruršku preciznost i duboku empatiju. Njezin dramaturški rez ne prepričava roman, nego mu otvara kožu, dok Nikolić režira iz utrobe prostora, stvarajući teatarski univerzum u kojem tišine bole jednako snažno kao i izgovorene riječi. Njihov dijalog na sceni djeluje besprijekorno ujednačeno, pretvarajući obiteljsku genealogiju traume u hipnotičku koreografiju prepoznavanja.

Predstava svoj puls duguje ansamblu koji igra na oštrici noža, lišenom svakog patosa. U središtu te mračne šume stoji Nika Grbelja kao Ona, djevojčica čija pojava nosi nevjerojatnu mješavinu dječje ranjivosti i nepokolebljive, prkosne snage. Oko nje se steže obiteljski krug: Olivera Baljak i Dražen Mikulić u ulogama Babe i Đeda funkcioniraju kao monumentalni spomenici patrijarhata i okamenjene povijesti, nositelji onog teškog, naslijeđenog zraka koji guši generacije. Jelena Lopatić i Damir Orlić kao Majka i Otac pružaju ogoljen, gotovo klaustrofobičan uvid u roditeljstvo slomljeno pod teretom neimaštine i nerazriješenih trauma, oscilirajući između grube hladnoće i očajničke gladi za bliskošću. Sablasnu, liminalnu dimenziju ovog svijeta otvaraju Deni Sanković i Edi Ćelić; kao mrtvi brat i mrtvi svećenik, oni nisu samo sjećanja, već opipljive, magnetske sjene kolektivne krivnje i crkvene dogme koje odbijaju nestati.

Sve u ovoj predstavi djeluje promišljeno do razine taktilnog. Scenografija i kostimi Zdravke Ivandije Kirigin, uz asistenciju Mateje Ozmec, odbacuju dekorativnost u korist sirove atmosfere koja odiše zemljom, hladnoćom i intimnim zatvorima. Svjetlo Vesne Kolarec kroji prostor poput skalpela, razdvajajući realitet od unutarnjih pejzaža psihe, dok zvučna arhitektura Irene Popović Dragović diktira ritam radnje, njezin zvuk je muzika koja zuji u kostima, organska i nemilosrdna.

„Ovdje počinje šuma“ nije predstava za one koji u teatrutraže eskapizam. Ova predstava je sat i četrdeset minuta čistog, hipnotičkog katarzičnog intenziteta bez pauze. Ona nas tjera da pogledamo u mrak iza vlastitih obiteljskih fotografija i upitamo se jesmo li ikada doista izašli iz te šume?

Predstava je na repertoaru od 14.11.2026. u HNK-u Ivana pl. Zajca, u Rijeci.