Ivan Meštrović, najpoznatiji kipar Hrvatske rođen je u Vrpolju kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. a umro u  South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962. Ivan Meštrović bio je hrvatski kipar i arhitekt.

Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.

Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij.

Zdenac života (1905., spomenik postavljen 1912. na trgu Maršala Tita ispred HNK u Zagrebu)

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.

Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.

Na početku Prvog svjetskog rata, poslije atentata u Sarajevu, Meštrović se pokušao vratiti u Split preko Venecije, ali ga je od tog puta odvratio njegov oporbeni stav prema austro-ugarskim vlastima. Tijekom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj.

Spomenik Grgura Ninskog u Splitu (1929.)

Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece – Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.

Zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt) tijekom Drugog svjetskog rata, no uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju, zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Kasnije, brata Petra zatvorile su komunističke vlasti.

Poslije Drugog svjetskog rata

Spomenik Marku Maruliću u Splitu (1925.)

Titova Hrvatska i ostatak Jugoslavije je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. godine dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.

Godine 1959. Meštrović je nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita.

Na zahtjev hrvatskih i jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949. godine; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Ružiću, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.

Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, “otisci besmrtnog bića”. Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. “gotizirajućega”, secesionističkoga i ekspresionističkog stila. “Gotizirajuća ekspresivna mistika” našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917.-53.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-23.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.