Putovanja su ono što nas čini boljim osobama. Najjednostavnije je putovati aranžmanima turističkih agencija. Platite, odete, odmorite se i vratite se doma.

Postoji i ono drugačije putovanje….

Krenete na put, nemate pojma gdje ćete završiti, koliko će vam dana trajati putovanje i što će vam se dogoditi.

Upravo pobornik takvih putovanja na kojima se morate opustiti i punim plućima udahnuti nešto drugačije i nešto novo je naš novi novinar – putopisac Oscar Piljek.

KIGO.hr će objavljivati zanimljive zgode i nezgode Oscara Piljeka, a u našem prvom članku zamoliti ćemo Oscara, ovoga strastvenog ljubitelja mora, prirode, putovanja i života, da nam se predstavi….

Zovem se Oscar Piljek. Imam 27 godina i živim na otoku Cresu. Djetinjstvo sam imao onakvo kakvo svatko dijete može poželjeti. Roditelji su me podupirali u onom što sam htio i omogućavali mi to. Još dok sam bio klinac privlačio me skateboard, ali pokušavao sam se pronaći u raznim sportovima i u raznim načinima gdje sam se mogao izražavati. Tenis,nogomet,košarka,crtanje,hokej na rolama , ronjenje, gitara.

Nedugo nakon što su mi se roditelji rastali 1999. godine, počeo je izlaziti katalog sportske opreme ”turbo sport”. Tamo sam uočio skateboard koji me hipnotizirao dok sam ga gledao. Znao bi zaspat s tim katalogom baš na toj stranici gdje se on nalazio. Nisam htio mamu gnjaviti time da mi ga kupi jer nismo tada bili u nekoj situaciji da si takvu ”igračku” priuštim. Nedugo nakon toga vraćao sam se iz škole i dočekao me baš taj skateboard doma. Bio sam presretan. Već nakon prvog dana osjetio sam nešto čarobno u tome. Zaljubio sam se u to. Otkrivajući kulturu daske na kotačićima i otkrivajući sebe kroz to još sam to više zavolio. To mi je postalo jako bitno, zapravo najbitnije.

Oduvjek sam bio debeljko i na prvom polugodištu 8. razreda stao sam na vagu koja je izmjerila 107 kg. Sjeo sam se pred tv i gledao VHS najdražeg skejterskog filma. Jedan momak skejtao se bez majice i palo mi je na pamet kako bi bilo cool da  u nadolazeće ljeto i ja to mogu bez srama. Imao sam veće sise od svih  cura u razredu, nisam bio trom, ali smetalo mi je to. Iako u svojim očima nisam sebe vidio takvog, ali kad bi se vidio na fotografiji ili pred ogledala nije mi bilo baš svejedno. Ustao sam se ,obuko trenirku i uzeo stvar u svoje ruke. Počeo sam trčati , promijenio sam prehranu i u sljedećih 6 mjeseci izgubio sam 55 kg.

Baš u tom periodu shvatio sam nešto bitno za sebe. Da nitko na ovom svijetu ne može nešto učinit za mene ako to ja sam neću. Malo sam se distancirao od starog društva iz djetinjstva i osjećao se bolje s ljudima s kojima dijelim istu strast, a to je bio skateboard. Kroz sve to zaljubio sam se u snimanje kamerom vratolomija na dasci i tom načinu života.

S dvadeset i dvije godine mislio sam da znam što želim i shvatio da to je to. Da samo trebam ”peglat” po tom i da nema pogreške. Uz street skateboard kulturu skoro pa neizbježan ritual je pušenje trave u kojem sam se brzo pronašao. Kombinacija tog opijata i skejtanja bila mi je najdraža. Trava mi je postala alat s kojom bi izoštrio ”focus” radeći određenu stvar  bilo to skate, snimanje, fotkanje, montiranje.

Započevši vezu s curom u tom periodu malo mi se koncept vremena razdrmao. Brzo sam shvatio da me ona ne ispunjuje na način koji sam sam sebe ispunjavao. Zabrijao sam da mogu sve to hendlat. Baviti se sto posto sa sobom i njom. Ubrzo sam se počeo lošije osjećati. Povećao sam dozu pušenja kao bijeg iz stvarnosti. Mučio me sukob razuma i osjećaja i tu nisam znao izabrat. Nisam znao čemu vjerovat. Godinu i pol kasnije razbolio sam se. Osjećao sam da radi tog tereta sve ovo se dogodilo. Radi tog lošeg osjećaja kojeg sam sam stvorio. Bio sam bijesan jer sam za vrijeme operacije morao stopirati već petnaest godišnji trud s daskom na neko vrijeme. Kad sam konačno bio spreman vratiti se na ”staro” htio sam se osvetit svemiru radi ”muke” koju sam prošao. Ne razumjevši tada da sam si sam to stvorio. Samo dva mjeseca nakon tog za banjak 2013. sjedeći sam u sobi u Zagrebu pušeći ne znam koji već đoint za redom dobio sam napadaj. Napadaj panike, starha toliko emocija mi se izokrenulo da sam mislio da ču doslovno poludit. Sljedeće jutro kad sam se probudio mislio sam da sam upravo preživio nešto najgore što mi se dogodilo. Kad su se napadaji počeli događati sve češće, ne uzimajući opijate uopće. Iz ćista mira. Mislio sam da sam gotov, da ću poluditi. Nisam imao više kontrole nad onim u što sam se najviše oslanjao….u sebe, svoj um i osjećaj.

Pobjego sam iz Zagreba i vratio se na Cres nadajući se da će mi to dobro doći. Pričao sam s prijateljima, poznanicima i ljudima koje ni ne poznajem o situaciji koja me prala. Nitko mi nije mogao pomoć.Najgore mi je bilo zaspat jer tada bi se umirio i vrtio misli  da se opet ne ponovi. Od kreiranog straha ne bi mogo zaspat. Nekad i po pet sati. Prekinuo sam s pušenjem trave.Tu se javio još jedan problem. Uz sve što me pralo upao sam u depresiju. Nisam više imao kontrole nad sobom, nisam mogo spavati, nezadovoljan sa sobom,nisam više bio sposoban ni skejtat. Propao sam.

Sljedećih godinu i pol dana tako sam živio. Znao sam da sam nekad živio u svijetu prepunom boja , a sad sam se nalazio u svijetu sive bije.Vjerovao sam i dalje da je moguć izlaz iz sveg tog.

4. mjesec 2015. prijatelj me pozvao na Kanarske otoke, točnije na Fuertuventuru ( otoku gdje sam prije četiri godine počeo surfat) da mu snimim kratki promotivni video o surf kući i školi kojima se bavi.Bio sam tamo mjesec dana. Svaki dan bi u bilježnicu pisao u dva stupca želje i razmišljanja osjećaja , a u drugom stupcu razuma. Nakon tridesetak dana uvidio sam na papiru da sam puno gluplji tip nego što sam mislio. Tada sam odlučio neke stvari promijeniti.

Vratio sam se na Cres. Prekinuo s curom nakon četiri godine veze. Stvari su se počele mijenjati. I dalje je u meni bio strah od onih napadaja. Nisam još vidio ”boje”, ali sam se počeo bolje osjećati.

Pod kraj ljeta čitao sam prvu knjigu Davora Rostuhara ”Samo nek se kreće” gdje se autor upustio u 298 dnevnu avanturu biciklom. Čitajući njegove doživljaje i uživajući u njima palo mi je na pamet da se ja okusim u nečem sličnom. Tek sam pročitao prvih 40 stranica ,odjurio sam do mlađeg brata koji se bavi bicikliranjem i predložio mu da odemo negdje biciklom.

Sve dok nisam krenuo stvari su se malo izokrenule. Brat je odustao pa sam pitao prijatelja koji se isto ne bavi bicikliranjem da li je on za takav pothvat.

 12.10.2015. moj prijatelj Dean i ja krenuli smo u avanturu. Nismo previše fantazirali gdje ćemo i kako ćemo. Na dnevnoj bazi prelazili smo kilometražu koju bi mogli odvaliti uzimajući u obzir (nakon prelaska u Liku) da trebamo doći do mjesta gdje možemo potražit smještaj.

Prvi tjedan prešli smo petstotinjak kilometara iz Cresa do Sarajeva. Vremenski uvjeti bili su katastrofa, ali ja sam uživao u njima. Nakon par dana shvatio sam da mi pedaliranje godi i putujući zapravo putjem svojim mislima. Suočavanje sa samim sobom. Tome nisam mogao pobjeći koliko god brzo pedalirao. Prvi put sam tad bio u Bosni, promjenio mišljenje o zemlji i ljudima  o kojima sam kreirao razno razne predrasude prije. Temeljene uglavnom na tuđim pričama. Svojim iskustvom to se promijenilo. I dalje mi nije bilo jasno što ja radim na bicikli u Bosni, ali godilo mi je. U Sarajevu smo ostali koji dan da dođemo k sebi. Meni je na toj etapi od prvih tjedan dana koljeno zaštekalo. Našo sam se pred odlukom dali odustati ili pričekat dan dva i nastavit dalje. Postalo je hladno i odustali smo od NP Durmitora u Crnoj Gori  gdje je snijeg počeo padati te se autobusom prevezli iz Sarajeva do Podgorice. Ušli smo u drugu zemlju gdje nisam nikad prije bio. U Albaniju. Prvi put u životu gumu sam promijenio u Albaniji, borio se s divljim psima na cesti, bio kamenovan , srušio se od umora s bicikle, upoznao brdo zanimljivih ljudi, ostao bez Deana, napravio rekordnih 160km u jednom dnu, dan nakon rekordnih dvanaest i pol sati pedaliranja manjom dionicom i u konačnici riješio pitanje mojih stahova. To je dar svemira koji sam primio predzadnji dan putovanja. Meni i najzanimljiviji dan kojeg sam imao.

Nalazio sam se u gradu Vlora i plan mi je bio stići do Sarande. Krenuo sam rano ujutro oko 7,00 sati. Nisam obraćao pozornost na visinske razlike na karti u kojoj bi svaki dan ranije odredio si rutu. Nakon prvih 10-ak km cesta se počela uspinjati. Ispred sebe vidio sam ogromnu planinu. Pomislio  sam si nakon sat vremena uzbrdice ” nisu valjda Albanci toliko ludi da su išli gradit cestu preko ovog brda?” Dok sam se popeo na vrh tri puta su me napali divlji psi. Zadnji napad bio je škakljiv jer me pas srušio s bicikle. Al snašo sam se. Tek poslje 13,30h popeo sam se na vrh. Sljedilo je još stotinjak kilometara do Sarande. Nadao sam se da je uzbrdicama kraj za taj dan. No cijelim putem su me pratile. Par sendviča koja sam si dva dana prije napravio ukiselila su se  i nije mi preostajalo drugo nego pjest ih. Ukiseljene sendvice sa sirom, nešto povrća , natopljenih u maslinovom ulju koje mi se razlilo u vreći s hranom, i čokoladom koja se rastopila na suncu po svemu tome.

U 9. satu pedaliranja s dvije krtke pauze koje sam napravio prije, srušio sam se od umora na jednoj uzbrdici. Krenuo sam dalje i na cesti sreo starca koji mi je dao mandarine. Pala je noć. Jedino što me prijatelj koji poznaje Albaniju upozorio reko je da se ne nađem na cesti po noći. Al eto našo sam se. Uhvatio me strah. Bio je sve intenzivniji. Sišo sam s bicikle, parkirao je i odlučio da ne idem dalje dok se ne riješim ovog neugodnog osjećaja. Sjedio sam na podu pored ceste i na glas počeo pričati sam sa sobom. Pitao sam se: ”ok Oscar jel se bojiš mraka?” gledao sam oko sebe ,malo promatrao taj mrak i dobio od samog sebe odgovor:”pa ne bojim se , mrak je samo suprotnost danu, taman je i divan,vidim zvijezde i mjesec, ne nije me toga strah.”.Sljedeće pitanje:”bojiš li se divljih pasa?…Ne bojim. Danas sam imao već tri situacije i da dođe četvrta vjerovatno bi i to nekako riješio.”. Šutio sam,slušao,promatrao,disao, razmišlao.

Opustio sam se.

U jednom trenutku i osjećajem i razumom shvatio sam da strah nije ništa drugo već fikcija mojeg mozga, mojeg razuma. To ni ne postoji već sam ja to samo izmislio. Ja sam to programirao u sebi. Kad sam to shvatio, oprala me nevjerojatna hrabrost i u istom trenu shvativši da moje paranoje koje sam vuko zadnjih godina nisu ništa drugo nego kreacija svojih misli koje sam odlučujem kakve će biti. Nitko drugi time ne upravlja već samo ja. Stigo sam u Sarandu nakon više od dvanaest sati pedaliranja. Sretan i ispunjen,shvativši poantu zašto sam se uopće i našao na ovom putu.

Cijelim putem vodio sam dnevnik od kojeg sam složio šesnaest priča popraćenih fotografijom, i videom koje uskoro počinjem objavljivati na svom blogu i na KIGO.hr. Nakon ovog putovanja otišao sam na još dva. Prvo sam otišo surfat na Šri Lanku i kasnije u Indiju gdje sam se isto pozabavio pisanjem i tamo daleko na istoku odlučio nešto. Započeo sam projekt putopisa. Pisajući o putovanjima koja me ispunjavaju čine me sretnim bićem. Tek kao sretno i ispunjeno ljudsko biće na pozitivan i dobar način možda mogu tako utjecat  na potencijalne  čitatelje. Možda nekog potaknuti da uzme stvar u svoje ruke .Učini se sretnim. Radi se o unirvezalnoj ljubavi koja je stalno tu. Baveći se sobom,putujući unutra razvijamo sposobnost, spoznaje ”unutarnjeg kompasa” koji vas neće razočarati. Naučit će vas puno. Prihvaćati,bit spreman na promjene i pogled na određene situacije iz ”drugog kuta”. Navest vas da da ne sanjate samo vaše snove, već da ih živite. Još jednom NEMA LJEPŠEG OSJEĆAJA OD LJUBAVI!