fbpx

Fortuna, kraljica svijeta – Carmina Burana u Torpedu

Objavljeno 04.07.2012 - Kultura

Jedan od najvećih projekata riječkog HNK, u koreografiji i režiji Huga Viere, odigrao se u industrijskoj hali bivše tvornice Torpedo u sklopu Riječkih ljetnih noći

 

Stvarajući svoje veliko djelo, ”Carminu Buranu”, njemački skladatelj Carl Orff vodio se idejom o nerazdvojenosti glazbe, govora i pokreta. Tekstovi iz istoimene rukopisne zbirke na latinskom i starom njemačkom upotrijebljeni su u gotovo nepromijenjenom obliku. Skladatelj je također inzistirao na davanju jednake važnosti kako zvuku riječi tako i njihovom značenju.
Pred koreografom Hugom Vierom bio je veliki izazov; ne želeći poznatu Orffovu glazbu podrediti trivijaliziranim, već iscrpljenim interpretacijama, stvorio je osobni, fantastično-slikoviti svijet, vodeći se intuicijom, ritmom i bojom glazbe. Solističke baletne uloge dodijeljene su Ricardu Freiri, Maši Kolar i Ani Roche Nene. 
Tekstovi kantate pokrivaju mnoge velike, bezvremenske teme, često su satirični i humoristični, a govore i o strasti, hedonizmu, zaljubljenosti, požudi. Predstavom je ipak prevladavao mračniji, čak fatalistički ton. Hugo Viera je istražio onu drugu, mračniju stranu ljudske prirode. Prigušena rasvjeta i tamni kostimi, mahom crne i sive boje, pridonijeli su tom ugođaju. Zbor, postavljen iznad pozornice, lijepo je uokviravao scenu, a u samoj pozadini smješten je veliki kotač sreće, tzv. Rota Fortunae, inače česti srednjovjekovni alegorijski motiv. 
Mlada ekspresivna plesačica Maša Kolar sjajno je iznijela ulogu Fortune, hirovite, zaigrane, ponekad i zaslijepljene božice sreće. Ricardo Freira predstavlja pojedinca uhvaćenog u igru sudbine, uvijek je ozbiljna lica, pritisnut težinom neizvjesnosti. Svih petnaestero baletana i balerina pokazalo je sjajnu uigranost i veliku fizičku spremnost, jer vjerujemo da nije bilo lako nastupati po toplini koja nije jenjavala, ali koja je iz takta uspjela izbaciti neke gledatelje. Dok se plesači susreću i rastaju, elegantnim pokretima nadopunjuju, gledamo rađanje i umiranje želja; Fortuna je ta koja vuče niti i vodi ih, pušta da se zanesu, izgube i zapadnu u očaj duboko svjesni vlastite nemoći uslijed nepredvidive sudbine.
Sretan ili očajan, zaljubljen ili usamljen, sva stanja ljudske prirode prolazna su i podložna promjeni.
Orkestrom je ravnao maestro Igor Vlajnić, a besprijekorni su bili operni solisti, sopranistica Vanja Zelčić, tenor Sveto Matošić Komnenović i bariton Tomislav Bekić, pogotovo kad imamo u vidu da ovo djelo sadrži i neke od solo arija koje su izuzetno zahtjevne za izvođenje. 
Lijepi moment predstave bio je dolazak članova zbora i solista na pozornicu. U snažnoj glazbenoj dionici ”Tempus est iocundum” do izražaja su došli i dječji glasovi, uz sopran i bariton. 
Autorski dio predstave čine još scenografkinja Dinka Jeričević te oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, a kostime je dizajnirao Juraj Zigman.”Carmina Burana”, jedno je od najpoznatijih vokalno – instrumentalnih djela klasične glazbe, a i jedan od najvećih projekata riječkog HNK Ivana pl. Zajca.
Postaviti ovakvo djelo ambiciozan je i divljenja vrijedan pothvat koji uključuje 150 izvođača i suradnju kazališnih ansambala; orkestra, zbora s vokalnim solistima, baleta i dječjeg zbora Torretta. Zbog toga i ne čudi što je publika pokazala veliko zanimanje ovaj glazbeno-scenski spektakl. 

 

”Carmina Burana”, jedno je od najpoznatijih vokalno – instrumentalnih djela klasične glazbe, a i jedan od najvećih projekata riječkog HNK Ivana pl. Zajca, u sklopu Riječkih ljetnih noći izvedena je u ponedjeljak, 2. srpnja, u akustičnom industrijskom prostoru bivše tvornice Torpedo.  

Postaviti ovakvo djelo ambiciozan je i divljenja vrijedan pothvat koji uključuje 150 izvođača i suradnju kazališnih ansambala; orkestra, zbora s vokalnim solistima, baleta i dječjeg zbora Torretta. Zbog toga i ne čudi što je publika pokazala veliko zanimanje za ovaj glazbeno-scenski spektakl čija je premijera bila 20. siječnja. 

 

Stvarajući svoje veliko djelo, ”Carminu Buranu”, njemački skladatelj Carl Orff vodio se idejom o nerazdvojenosti glazbe, govora i pokreta. Tekstovi iz istoimene rukopisne zbirke na latinskom i starom njemačkom upotrijebljeni su u gotovo nepromijenjenom obliku. Skladatelj je također inzistirao na davanju jednake važnosti kako zvuku riječi tako i njihovom značenju.

Pred koreografom Hugom Vierom bio je veliki izazov; ne želeći poznatu Orffovu glazbu podrediti trivijaliziranim, već iscrpljenim interpretacijama, stvorio je osobni, fantastično-slikoviti svijet, vodeći se intuicijom, ritmom i bojom glazbe. Solističke baletne uloge dodijeljene su Ricardu Freiri, Maši Kolar i Ani Roche Nene. Tekstovi kantate pokrivaju mnoge velike, bezvremenske teme, često su satirični i humoristični, a govore i o strasti, hedonizmu, zaljubljenosti, požudi. Predstavom je ipak prevladavao mračniji, čak fatalistički ton. Hugo Viera je istražio onu drugu, mračniju stranu ljudske prirode. Prigušena rasvjeta i tamni kostimi, mahom crne i sive boje, pridonijeli su tom ugođaju. Zbor, postavljen iznad pozornice, lijepo je uokviravao scenu, a u samoj pozadini smješten je veliki kotač sreće, tzv. Rota Fortunae, inače česti srednjovjekovni alegorijski motiv. 

Mlada ekspresivna plesačica Maša Kolar sjajno je iznijela ulogu Fortune, hirovite, zaigrane, ponekad i zaslijepljene božice sreće. Ricardo Freira predstavlja pojedinca uhvaćenog u igru sudbine, uvijek je ozbiljna lica, pritisnut težinom neizvjesnosti. Svih petnaestero baletana i balerina pokazalo je sjajnu uigranost i veliku fizičku spremnost, jer vjerujemo da nije bilo lako nastupati po toplini koja nije jenjavala, ali koja je iz takta uspjela izbaciti neke gledatelje. Dok se plesači susreću i rastaju, elegantnim pokretima nadopunjuju, gledamo rađanje i umiranje želja; Fortuna je ta koja vuče niti i vodi ih, pušta da se zanesu, izgube i zapadnu u očaj duboko svjesni vlastite nemoći uslijed nepredvidive sudbine. Sretni ili očajni, zaljubljeni ili usamljeni, sva stanja ljudske prirode prolazna su i podložna promjeni.

Orkestrom je ravnao maestro Igor Vlajnić, a besprijekorni su bili operni solisti, sopranistica Vanja Zelčić, tenor Sveto Matošić Komnenović i bariton Tomislav Bekić, pogotovo kad imamo u vidu da ovo djelo sadrži i neke od solo arija koje su izuzetno zahtjevne za izvođenje. Lijepi moment predstave bio je dolazak članova zbora i solista na pozornicu. U snažnoj glazbenoj dionici ”Tempus est iocundum” do izražaja su došli i dječji glasovi, uz sopran i bariton. 

Autorski dio predstave čine još scenografkinja Dinka Jeričević te oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, a kostime je dizajnirao Juraj Zigman.

Kristina Dudić

Vrati se natrag

Pratite nas na društvenim mrežama