Izložba pod nazivom „Beč – Berlin“, nastala u suradnji bečkog Belvederea i Berlinske galerije, nakon Berlina 14.  je veljače otvorena i u Beču.

Ova su dva grada, iako potpuno suprotnih identifikacijskih modela i različitih kulturnih samopoimanja, početkom 20. stoljeća naime odigrala ključne uloge u transformaciji umjetničkih praksi.

Riječ je zapravo o jednoj od prvih izložbi koje istražuju umjetničke paralele, razlike i uzajamne odnose dvaju gradova. S jedne se strane nalazi Berlin, velika metropola američkog izgleda, a s druge Beč, grad opereta i baroknog prizvuka.

Početna točka izložbe su odnosi, zajedničke elementi i razlike dviju secesija koje su nastale nedugo jedna nakon druge. Značaj umjetničkog obrta u Beču pri tom je predočen na primjeru Josefa Hoffmanna, dok radovi Eugena Spiroa i Maxa Liebermanna pojašnjavaju orijentaciju berlinske secesije.

Krajem prvog desetljeća 20. stoljeća dolazi do razvoja ekspresionističkih strujanja i u Beču i Berlinu. No dok se bečki ekspresionizam odlikuje psihološkom komponentom, berlinski se ekspresionisti služe ekstatičko-agresivno gestom. 

Prvi je svjetski rat doveo do zbližavanja dviju nacija, tako da je tijekom perioda nove stvarnosti došlo do aktivne umjetničke razmjene, a roaring twenties posebno predočavaju približavanje umjetničkih pozicija dvaju glavnih gradova. Ovaj je razvoj u okviru izložbe vidljiv na primjerima djela Otta Dixa, Christiana Schauda, Georga Grosza, Antona Koliga i mnogih drugih.