Ankete, propisi i pojedinačni nadzori postoje, ali Hrvatska još nema jedinstven, stalan i javno dostupan sustav kontrole turističke kvalitete. Posebno zabrinjavaju nadzor ekoloških incidenata, stvarna osposobljenost skipera, tehnička sigurnost charter plovila i nedovoljno iskorišten potencijal ACI-ja.

Hrvatska turistička politika godinama gotovo opsesivno broji dolaske, noćenja, registrirane goste i fiskalizirane račune. Nakon svake turističke sezone javnost dobiva postotke rasta ili pada, usporedbe s prethodnom godinom i izjave da smo ponovno ostvarili odlične rezultate.

Međutim, mnogo se rjeđe postavlja najvažnije pitanje: koliko su gosti stvarno zadovoljni onime što su u Hrvatskoj dobili za svoj novac?

Jesu li se osjećali sigurno? Jesu li marine, plaže i obalna mjesta bili čisti? Jesu li na moru nailazili na plutajući otpad, masne tragove ili ispuštanje otpadnih voda? Jesu li dobili kvalitetan smještaj i profesionalnu uslugu? Jesu li imali dovoljno zabavnih i drugih sadržaja? Hoće li se vratiti i preporučiti Hrvatsku?

Na ta pitanja Vlada RH, Hrvatska turistička zajednica i veliki dio lokalnih turističkih zajednica još nemaju dovoljno brz, usporediv i javno dostupan odgovor.

Istraživanja postoje, ali to još nije stalna kontrola kvalitete

Hrvatska ima vrijedna TOMAS istraživanja Instituta za turizam. Istraživanje TOMAS Hrvatska 2022./2023. provedeno je na uzorku od 14.632 turista u 148 mjesta, dok je TOMAS Nautika 2022. obuhvatio 2.508 nautičara u marinama i lukama. Tijekom 2025. pokrenut je novi ciklus istraživanja TOMAS Hrvatska i TOMAS Nautika.

To su stručna i korisna istraživanja i bilo bi pogrešno tvrditi da Hrvatska uopće ne ispituje stavove gostiju.

Problem je u tome što istraživanje koje se provodi u određenim vremenskim razmacima nije isto što i neprekidan operativni sustav kontrole kvalitete.

I Zakon o turizmu, koji je na snazi od 2024., među pokazateljima održivosti navodi zadovoljstvo turista, sigurnost destinacije, upravljanje vodnim resursima i druge elemente. Međutim, gost ni turistički poduzetnik još ne može otvoriti jedinstvenu nacionalnu platformu i vidjeti aktualni indeks zadovoljstva za svaku destinaciju, marinu ili segment ponude.

Ne postoji dovoljno vidljiv sustav koji bi svakoga tjedna ili mjeseca pokazivao ocjene čistoće, gostoljubivosti, vrijednosti za novac, sigurnosti, prometne dostupnosti, zabavne ponude, kvalitete plaža, marina i javnih sadržaja.

Brojni lokalni TZ-ovi objavljuju broj dolazaka i noćenja, ali rijetko objavljuju usporediv indeks zadovoljstva gostiju, broj zaprimljenih pritužbi, vrijeme njihova rješavanja i konkretne mjere poduzete nakon negativnih ocjena.

Zato Hrvatska uglavnom sazna da ima problem tek kada se on pojavi u medijima ili na tisućama loših internetskih recenzija.

Visoka ocjena mora ne znači da je cijeli Jadran stalno pod kontrolom

Hrvatska je prema kvaliteti mora za kupanje među najboljim europskim državama. To je velika vrijednost i činjenica koju treba jasno priznati.

Program praćenja provodi se na približno tisuću službenih točaka, a uzorkovanje se tijekom sezone u pravilu obavlja svakih 15 dana. Rezultati su dostupni na nacionalnom portalu kakvoće mora, dok europska izvješća Hrvatsku godinama svrstavaju među zemlje s vrlo visokim udjelom izvrsno ocijenjenih voda za kupanje.

Međutim, javnost mora razumjeti što ta ocjena znači, a što ne znači.

Pojedinačna ocjena temelji se prvenstveno na mikrobiološkim pokazateljima poput bakterije Escherichia coli i crijevnih enterokoka. Uzorak uzet svakih 15 dana ne predstavlja neprekidno mjerenje stanja mora.

Kada se kaže da su rezultati dostupni „u stvarnom vremenu“, to znači da je laboratorijski rezultat objavljen nakon obrade. To ne znači da se more neprekidno nadzire senzorima.

Između dva uzorkovanja može doći do pucanja kanalizacije, ispuštanja crnih ili sivih voda s plovila, pojave masnoće, goriva, fekalnog onečišćenja ili većih količina otpada. Incident može nastati i nestati prije sljedećeg redovitog uzimanja uzorka.

Sustav također ne pokriva svaku uvalu, sidrište, marinu, luku i kilometar obale. Ocjena „izvrsno“ na službenoj plaži nije automatski dokaz da je cijeli okolni morski ekosustav bez onečišćenja.

Ekološki incidenti moraju biti javno vidljivi

Hrvatska ima formalne planove intervencija kod iznenadnih onečišćenja mora, županijske operativne sustave, lučke kapetanije i službe koje izlaze na teren. Problem je što gost, građanin i turistički poduzetnik nemaju jednostavnu jedinstvenu kartu svih aktualnih ekoloških incidenata.

Na takvoj bi karti moralo biti vidljivo:

• kada je onečišćenje prijavljeno
• o kakvoj je vrsti onečišćenja riječ
• koje je područje zahvaćeno
• tko je izašao na teren
• koji su uzorci uzeti i što su pokazali
• je li pronađen izvor onečišćenja
• kada je sanacija završena
• kada je područje ponovno proglašeno sigurnim.

Danas se informacije često pojavljuju kroz odvojena priopćenja ministarstava, županija, gradova, zavoda za javno zdravstvo, lučkih kapetanija i lokalnih medija. To nije moderan sustav transparentnosti turističke zemlje.

Hrvatskoj treba javna platforma „Čisti Jadran uživo“, povezana s aplikacijom kakvoće mora, sustavom 112, lučkim kapetanijama, marinama i zavodima za javno zdravstvo. Svaka plaža i marina trebale bi imati QR kod preko kojeg gost može vidjeti posljednji nalaz i odmah prijaviti sumnju na onečišćenje.

Dozvola za upravljanje plovilom nije dokaz stvarnog iskustva

Najveći sigurnosni problem nautičkog turizma sve je veći raskorak između formalnog posjedovanja dozvole i stvarne sposobnosti upravljanja plovilom.

Velik broj domaćih i stranih nautičara odgovorno plovi i ima veliko iskustvo. Međutim, sustav dopušta da osoba s vrlo malo praktičnog znanja preuzme snažnu jedrilicu, katamaran ili motorno plovilo teško nekoliko tona, često s cijelom obitelji ili grupom prijatelja.

Službeni SAR izvještaj Ministarstva mora za 2025. godinu među najčešćim uzrocima nesreća navodi nedostatno nautičko iskustvo i manjak praktičnih vještina, ignoriranje vremenskih upozorenja, olako shvaćanje rizika te tehničku neispravnost ili nedovoljnu opremljenost plovila.

Rezultati akcije „Sigurna plovidba 2026.“ također nisu bezazleni. U samo osam sati provedena su 382 pregleda i utvrđene su 182 povrede propisa.

Kontrole postoje, ali uglavnom provjeravaju dokumente, svjedodžbe, broj članova posade, prekrcanost, brzinu, ispuštanje otpadnih voda i druga formalna pravila. Na moru se vrlo rijetko provjerava zna li skiper doista sigurno pristati, isploviti, koristiti sidro, reagirati u slučaju kvara, protumačiti prognozu ili pravilno postupati pri nevremenu.

Loš skiper ostavlja opasnost i sljedećem gostu

Neiskusan skiper ne ugrožava samo svoju posadu. Nepravilnim rukovanjem može oštetiti motor, komande, kormilo, sidreno vitlo, jarbol, jedra, pramčani propeler, podvodni dio plovila i sigurnosnu opremu.

Dio takvih oštećenja nije odmah vidljiv. Brod se nakon smjene gostiju može ponovno izdati, a skriveni kvar pojaviti se tek tijekom sljedećeg putovanja.

Zato više nije dovoljno provjeriti ima li gost dokument koji država priznaje. Za preuzimanje većih i snažnijih charter plovila trebalo bi dokazati i određeni broj dana samostalne plovidbe, praktično iskustvo ili položiti kratku provjeru upravljanja.

Charter kompanije trebale bi imati obvezan digitalni sigurnosni zapisnik nakon svakog najma, a ozbiljna nasukanja, udari i kvarovi morali bi se evidentirati u zajedničkoj bazi. Plovilo nakon ozbiljnog incidenta ne bi se smjelo ponovno izdati bez potvrde da je pregledano i sigurno.

Hrvatskoj treba program „Sigurna nautika 365“, a ne samo nekoliko pojačanih akcija tijekom vrhunca sezone.

ACI ne koristi svoj puni potencijal

Posebno mjesto u hrvatskoj nautici ima ACI, društvo u većinskom državnom vlasništvu koje upravlja lancem od 22 marine s približno 6.000 vezova.

ACI bi morao biti tehnološki, ekološki, sigurnosni i marketinški predvodnik cijelog hrvatskog nautičkog turizma. Morao bi stvarati standarde koje će zatim slijediti ostale marine.

Umjesto toga, ACI već godinama ostavlja dojam sustava koji uglavnom održava postojeće stanje i čeka rješavanje koncesija.

Prema godišnjem izvještaju ACI-ja za 2025. godinu, društvo je ostvarilo 39,6 milijuna eura poslovnih prihoda, ali je u sustav uložilo samo 1,4 milijuna eura. Godinu ranije ulaganja su iznosila 3,8 milijuna eura. To znači da su smanjena za gotovo dvije trećine.

ACI otvoreno navodi da značajnija ulaganja ne smatra ekonomski isplativima dok se ne riješi produljenje koncesijskih ugovora koji uglavnom istječu 2030. godine.

To nije samo problem Uprave ACI-ja. To je i ozbiljan propust Vlade RH kao većinskog vlasnika. Država godinama nije riješila okvir koji bi vlastitom društvu omogućio dugoročno planiranje, modernizaciju i razvoj.

ACI ne bi smio postati samo čuvar vezova koji čeka 2030. godinu.

Veći trošak plaća nije isto što i razvoj kadrova

ACI u izvještaju navodi da ulaže u ljudske resurse, a provodi i programe ekološkog osposobljavanja zaposlenika. To treba priznati.

Međutim, izvještaj pokazuje da su povećani troškovi plaća ponajprije posljedica kolektivnog ugovora kojim su plaće vezane uz minimalnu plaću. Broj zaposlenih istodobno je smanjen s 352 na 349.

Povećanje plaće je potrebno, ali ono samo po sebi nije cjelovita kadrovska strategija.

Javnosti nisu predstavljeni usporedivi podaci o broju sati stručne edukacije, učenju stranih jezika, osposobljavanju za krizne situacije, zadržavanju najboljih zaposlenika, prosječnom vremenu odgovora gostu, broju pritužbi i zadovoljstvu korisnika u svakoj marini.

ACI bi morao imati vlastitu akademiju za djelatnike marina, jasan sustav napredovanja i standard usluge koji je jednak od Umaga do Dubrovnika. Mornar, recepcionar i tehničar u marini nisu trošak. Oni su ljudi o kojima ovise sigurnost plovila i cjelokupan doživljaj gosta.

ACI-jev marketing i PR nisu na razini potencijala brenda

ACI je tijekom 2025. smanjio troškove promidžbe i sajmova. Ukupna kategorija promidžbe, sponzorstava i sajmova iznosila je oko 1,24 milijuna eura.

Problem nije samo u iznosu, nego u sadržaju i učinku.

KIGO.hr ocjenjuje da je ACI-jev marketing previše korporativan, slabije vidljiv i nedovoljno inovativan za lanac koji raspolaže nekima od najatraktivnijih marina na Mediteranu. Komunikacija se prečesto svodi na sajmove, obljetnice, nagrade, protokolarne događaje i objave o poslovnim rezultatima.

ACI bi trebao stvarati snažne međunarodne kampanje, predstavljati ljude koji rade u marinama, promovirati plovidbene rute, otoke, lokalnu gastronomiju, sigurnost, ekološko ponašanje i doživljaje dostupne gostima na svakoj lokaciji.

Svaka marina trebala bi biti lokalni turistički centar, a ne samo parkiralište za brodove.

ACI također mora javno pokazati rezultate svojih marketinških aktivnosti: koliko je kampanja dovelo nove goste, koliko je porastao broj izravnih rezervacija, kakav je doseg po tržištima i koliko su korisnici zadovoljni digitalnim kanalima.

Bez mjerljivih rezultata PR lako postaje samohvala, a marketing trošak bez jasnog učinka.

Gostima nedostaje kvalitetna zabavna ponuda

Hrvatska se i dalje previše oslanja na pretpostavku da su more, sunce, plaža i večera dovoljni za cjelokupan odmor.

Nisu.

TOMAS Nautika 2022. pokazala je da su događanja, manifestacije te zabava i noćni život među slabije ocijenjenim elementima destinacijske ponude, iako je ukupno zadovoljstvo nautičara Hrvatskom visoko.

Gostu trebaju koncerti, festivali, obiteljski sadržaji, dječji programi, sportska događanja, interpretacija baštine, tematske večeri, radionice, lokalne tržnice, izleti i sadržaji koji se mogu koristiti kada pada kiša ili je prevruće.

Zabavna ponuda ne znači samo glasnu glazbu i noćne klubove. Ona mora biti raznolika, kvalitetna i prilagođena obiteljima, mladima, starijim gostima i nautičarima.

Lokalne turističke zajednice trebale bi pratiti ne samo broj održanih manifestacija nego i posjećenost, zadovoljstvo gostiju, ekonomsku korist i kvalitetu programa. Manifestacija koja postoji samo zato da bi bila navedena u godišnjem izvješću nije turistički proizvod.

Hrvatska treba nacionalni centar za kontrolu turističke kvalitete

Hrvatskom turizmu potreban je jedinstven i neovisan sustav koji bi povezao Vladu, HTZ, lokalne turističke zajednice, lučke kapetanije, marine, zavode za javno zdravstvo i turističke poduzetnike.

Takav sustav morao bi javno pratiti:

• zadovoljstvo gostiju po destinacijama i vrstama smještaja
• sigurnost na moru i uzroke pomorskih nezgoda
• ekološke incidente i tijek njihove sanacije
• kakvoću mora, plaža, marina i priobalja
• kvalitetu i tehničku sigurnost charter plovila
• broj pritužbi i brzinu njihova rješavanja
• kvalitetu zabavnih, sportskih i kulturnih sadržaja
• zadovoljstvo korisnika marina i odnos cijene i dobivene usluge.

Hrvatska ne može graditi kvalitetan turizam samo na statistici noćenja. Broj gosta govori da je netko došao. Ne govori je li bio zadovoljan, je li bio siguran i želi li se ikada vratiti.

Dok ne počnemo sustavno, kontinuirano i javno kontrolirati iskustvo gosta, stanje mora i stvarnu sigurnost nautičkog sektora, tvrdnje o vrhunskoj kvaliteti hrvatskog turizma ostat će više promotivna poruka nego dokazano stanje.