Hrvatski rukometni izbornik Dagur Sigurdsson rekao je ono što većina misli, podigao je glas protiv velikih, protiv Europske rukometne federacije (EHF). Podigao je glas protiv nepravde. Podigao je glas da brani svoje ljude. Ne zbog pjesme, ne zbog parola, ne zbog jeftinog domoljublja. Nego zbog stvarnih razloga koji rukometašima uništavaju rad, koncentraciju i život.

I gle čuda – nije Hrvat. Svaka mu čast!

Otprilike u isto vrijeme, naš Njonjo ljut zbog pjesme (ali ne i rasporeda utakmica i smještaja reprezentacije) poručuje da će ići bodriti rukometaše i pjevati “još i jače” „Ako ne znaš što je bilo“. Pitam se zna li on uopće što je bilo? U HDZ se učlanio 1992., a nakon završene građevine upisao politologiju. Drugim riječima, i on, i Anemični i Šmrkavi, Hrvatsku su „branili“ u odijelima i kravatama, dok su njihovi vršnjaci krvarili po šumama.

Dok su oni ganjali karijere i briselske hodnike, moji, naši dečki bili su na ratištu. Ne zato što su morali, nego zato što su osjećali obvezu. Zato što su bili odgovorni. I zato što su imali muda.

Možda vam je promaklo. Općinski sud u Rijeci, samo dva mjeseca nakon događaja, proglasio je krivima šestoricu muškaraca i jednog maloljetnika koji su, kao organizirana skupina maskiranih huligana, fizički i verbalno napali sudionike skupa „Ujedinjeni protiv fašizma“, veličajući pritom ustaški režim.

A onda dolazi dio koji najbolje govori o stanju društva, njihova obrana.

Možete li zamisliti svoje očeve, braću ili muževe iz devedesetih da se tako brane? Da nakon što su napravili nešto što su smatrali da je u redu, da nakon toga glume amneziju, glupost ili žrtvu? Da se izvlače neznanjem kako bi izbjegli odgovornost?

Ja ne mogu.

Osim urlanja i poziranja, ti su „domoljubi“ fizički napali jednog čovjeka – u grupi, s leđa, kukavički – uz povike: „Izdajico domovine, j*** komunjaro!“

Niti tu ne mogu zamisliti svoje dečke. Ne mogu zamisliti da napadaju u čoporu. Tukli su se naravno! Ali jedan na jedan, hrabro, pa što bude.

Ne mogu zamisliti svoje dečke ni da lažu kad su uhvaćeni.

Ne mogu zamisliti svoje dečke da ne znaju zašto su nešto napravili, da ne znaju braniti svoje stavove, argumentirano bez vrijeđanja druge strane.

I još nešto: ne mogu zamisliti ni ove i ovakve da bi ikada branili zemlju onako kako su je branili naši dečki.

Ovo je rezultat godina uništavanja pravosuđa, obrazovanja i pojma odgovornosti. Dobili smo more nepismenih, glasnih i praznih glava, jakih isključivo u gomili, a izgubljenih, razmaženih kukavica kada treba odgovarati zbog vlastitih postupaka.

I nije adresa rješavanja problema niti cesta, niti koncert, niti stadion niti grad.

Osnovno pitanje je zašto ovi koji vode ovu zemlju, a koji realno ne “znaju sto je bilo” ne rade svoj posao, zašto upravo oni ne poštuju Ustav, zakone i pravne akte?

Ili još bolje? Koji je svima nama klinac da već desetljećima za takve glasamo?

Trebaju nam ljudi koji znaju razliku između domoljublja i urlanja. Koji znaju razliku između hrabrosti i kukavičluka ili između odgovornosti i bijega.

Možda nam nema druge – možda nam stvarno treba još nekoliko Islanđana.