Petra Mandić iz riječkog Mosta odgovorila je autoricama riječkog kurikula. Njezin odgovor prenosimo u nastavku.
Izradi kurikula zdravstvenog odgoja i obrazovanja prethodila je svijest o ogromnoj odgovornosti koju kao društvo imamo prema djeci. Stoga sam okupila tim stručnjaka – dva psihijatra, edukacijskog stručnjaka, moju malenkost kao pravnicu te dr. sc. Josipu Nemet, molekularnu biologinju. Dr. Nemet je izradila iscrpnu analizu koja dekonstruira navodnu znanstvenu utemeljenost kurikula i razotkriva zapanjujuću razinu metodološkog amaterizma i nepoznavanja znanstvenih standarda od strane autorica. Njihov pokušaj da se ovaj politički projekt legitimizira pozivanjem na znanost, u nadi da nitko neće provjeriti njihove izvore, u potpunosti je propao. Naša analiza pokazuje da je popis literature lišen bilo kakve znanstvene infrastrukture, a argumenti koje autorice nude vrijeđaju sam koncept intelektualne rasprave. U nastavku donosimo sažetak ključnih točaka iz analize dr. sc. Nemet, koje zorno prikazuju zašto ovaj kurikulum mora biti revidiran.
Prvo, riječ je o metodološkoj i znanstvenoj neutemeljenosti. Popis izvora na koje se kurikulum oslanja sastoji se od normativnih smjernica, brošura nevladinih organizacija i internetskih materijala, a ne od recenziranih znanstvenih radova. U potpunosti se ignoriraju ključna područja poput razvojne neuroznanosti, koja su presudna za razumijevanje razvoja dječjeg mozga, zbog čega je tvrdnja o znanstvenoj utemeljenosti obmanjujuća.
Drugo, autorice pogrešno tumače evaluacijske standarde. Pokazuju elementarno nerazumijevanje metodologije kurikularne evaluacije. Inzistiranje na promatranju kurikula “u cjelini” predstavlja pokušaj da se sakriju problematični ishodi učenja, dok je u znanosti upravo analiza pojedinih ishoda temelj svake ozbiljne evaluacije. Pozivanje na “zadovoljstvo učenika” kao mjerilo uspjeha znanstveno je irelevantno i neozbiljno.
Treće, u potpunosti se ignoriraju neurobiologija i razvojna psihologija. Koncept “informiranih odluka” kod djece koja nemaju razvijene izvršne funkcije mozga za procjenu dugoročnih posljedica znanstveno je neodrživ. Program koji pretpostavlja da će puko informiranje dovesti do odgovornog ponašanja zanemaruje temeljne spoznaje o asimetričnom sazrijevanju adolescentnog mozga, čineći ga ne samo neučinkovitim nego i potencijalno opasnim.
Četvrto, ideološki koncepti uvode se pod krinkom znanosti. Uvođenje kompleksnog pravnog koncepta “pristanka” u osnovnoškolsku dob stvara kognitivnu konfuziju i lažan dojam da su djeca sposobna donositi odluke za koje razvojno nisu zrela. Istovremeno, predstavljanje rodnog identiteta kao kategorije odvojene od biološkog spola nema utemeljenje u biologiji te predstavlja nametanje socioloških teorija kao znanstvenih činjenica, što je nedopustivo u obrazovnom sustavu.
Ovaj kurikulum u spornom dijelu nije samo znanstveno neutemeljen, nego je politički i ideološki projekt koji pod krinkom “modernog” obrazovanja ugrožava psihofizički razvoj djece. On je odraz sustava u kojem se podobnost stavlja ispred stručnosti i u kojem se najvažniji segment društva – naša djeca – prepušta u ruke metodoloških amatera i ideoloških aktivista.
Stoga, kao političarka i kao majka, zahtijevam preuzimanje odgovornosti onih koji su ga naručili i izradili. Vrijeme je da se u obrazovni sustav vrati struka i znanost, a politika izbaci iz naših škola. Naša je dužnost zaštititi djecu i osigurati im obrazovanje temeljeno na njihovoj sigurnosti, istini i znanstvenim činjenicama, a ne na opasnim eksperimentima i društvenom inženjeringu.