Izjava ministra gospodarstva Ante Šušnjara da „dosadašnji poticaji za obnovljive izvore energije nisu dali željene rezultate“ zvuči efektno, ali promašuje bit problema. Poticaji sami po sebi nisu zakazali – zakazao je sustav njihove provedbe, prvenstveno u dijelu koji se odnosi na građane i male proizvođače električne energije.

Hrvatska je posljednjih godina osigurala znatna sredstva za poticanje obnovljivih izvora energije, osobito solarnih elektrana na obiteljskim kućama. Interes građana postojao je i još uvijek postoji. No, umjesto jasnog, jednostavnog i poticajnog okvira, građanima je ponuđen sustav pun nelogičnosti, administrativnih prepreka i promjenjivih pravila.

Ključni problem bio je način na koji su HEP i nadležna tijela pristupili otkupu viška proizvedene električne energije. U početnoj fazi građanima se praktički poručivalo da, ako žele dobiti naknadu za višak struje koju proizvedu, moraju otvoriti obrt. Takav zahtjev bio je apsurdan za prosječno kućanstvo i u startu je obeshrabrio velik broj ljudi da uopće razmotre ulaganje u solare.

Kada je taj model napokon napušten, uslijedio je novi udarac – smanjenje otkupne cijene viška električne energije. Time je ekonomska računica za mnoge postala krajnje upitna. Građani danas proizvode struju, predaju višak u mrežu po niskoj cijeni, a zatim istu tu energiju kasnije kupuju višestruko skuplje. U takvim uvjetima teško je govoriti o stvarnom poticanju ulaganja u obnovljive izvore.

Dodatni problem predstavlja potpuni izostanak moderne logistike i digitalne podrške sustavu. Dok su u Sloveniji i drugim državama EU građani s instaliranim solarnim elektranama godinama imali aplikacije i digitalne alate putem kojih u realnom vremenu mogu pratiti proizvodnju, potrošnju i predaju energije u mrežu, u Hrvatskoj takav standard nije postojao. Sustav nije pratio razvoj sektora, niti je građanima omogućio osjećaj kontrole i transparentnosti.

Zato je pogrešno zaključivati da poticaji nisu dali rezultate. Rezultate su dali – interes građana je postojao, broj instalacija je rastao, a svijest o energetskoj neovisnosti se povećavala. Ono što nije funkcioniralo bio je državni i institucionalni okvir koji taj interes nije znao iskoristiti, već ga je postupno gušio.

Ako se želi stvarni iskorak u obnovljivim izvorima energije, rješenje nije u diskreditiranju poticaja, nego u:

• stabilnom i pravednom modelu otkupa viška električne energije

• jednostavnim pravilima bez nepotrebne administracije

• digitalizaciji sustava i transparentnosti prema građanima

• dugoročnoj strategiji koja se ne mijenja svakih nekoliko godina

Bez toga, svaka rasprava o „neuspješnim poticajima“ ostaje tek politička fraza, a ne ozbiljna analiza problema.