Luk pomaže u prevenciji tumora, a na plač nas tjera zbog sumpora koji se oslobađa prilikom rezanja.

Luk je biljka iz porodice Alliaceae, bogata spojevima koji sadrže sumpor zbog čega se stvara za neke odbojan miris. Rezanjem luka “razbijaju” se stanice koje ispuštaju sulfantnu kiselinu koja se može pretvoriti u plin koji potiče suze. Kada kemikalija dođe do očiju, aktivira lučenje suza, iako zapravo razloga za plač nema.

Naime, luk je iznimno zdrav. Bogat je sulfidima zbog kojih je učinkovit u prevenciji nastanka tumora na području želuca. Također, pomaže u borbi protiv prehlada i astme te smanjuje krvni tlak.

Luk potječe iz zapadne i srednje Azije, vjerojatno iz današnjeg Afganistana. Ljudi su ga počeli uzgajati prije više od 5000 godina.

Luk potječe iz Azije i Bliskog Istoka, a uzgaja se preko 5000 godina. Egipćani su osobito cijenili vrijednost luka tako što su njime plaćali radnike koji su gradili piramide, dok su faraoni (npr. Tutankamon) stavljali luk u grobnice da im posluži u zagrobnom životu.

U Indiji se još u 6. stoljeću luk, osim u kuhinji, koristio i za liječenje. Popularnost luka održala se i u starih Grka i Rimljana, a osobito su ga koristili siromašni slojevi ljudi kao dodatak svojim jednostavnim jelima.

U srednjem vijeku bio je nezamjenjivo povrće u mnogim europskim zemljama, pa se čak posluživao kao dio zdrava doručka. Kristofor Kolumbo proširio je luk na zapad, a danas su najveći uzgajivači ovoga široko rasprostranjenoga povrća Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Španjolska.

I na kraju završavamo s jednom uzrečicom: Jedan luk svaki dan tjera bolest van!