Aleksandar Vučić, srpski predsjednik poznat po ratnohuškačkoj retorici iz devedesetih, ponovno igra na kartu straha i najavljuje – rat. Da, dobro ste pročitali. Predsjednik Srbije, čovjek koji je nekoć ponosno stajao uz Šešelja i sanjao o granici Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica, sada opet, s neukusnim zadovoljstvom, najavljuje novi rat kao da se radi o nekom sportskom spektaklu za koji već ima kupljenu prvu kartu u prvom redu.

Na otvorenju brze pruge Beograd–Subotica, Vučić je rekao:

„Svi se pripremaju za rat. A kad se svi pripremaju za rat, znači da će ga i biti. A ja vam kažem, bit će.“

Je li ovo poruka državnika ili glasno razmišljanje čovjeka koji s nostalgijom gleda na šatorske kampove, granate i rovove?

Umjesto da poziva na mir, suradnju i stabilnost – što bi bio minimum razuma i odgovornosti u 21. stoljeću – Vučić ponovno kopira retoriku iz svog najpoznatijeg perioda: onog kada je s govornica vikao da će za jednog Srbina „ubiti sto Muslimana“. Neki ljudi jednostavno ne evoluiraju, samo dobiju bolja odijela i mikrofone.

„Kopaju rovove, spremaju se, jer znaju da rat dolazi svakako“, nastavlja Vučić, kao da u dubini duše jedva čeka trenutak kad će ponovno oblačiti maskirnu uniformu, ovoga puta s generalskim epoletama koje si je već izvezao u glavi.

Ali pravi vrhunac cinizma dolazi kad Vučić pokušava zvučati zabrinuto i državnički:

„Sve bih na svijetu platio da se to ne dogodi…“
Zbilja, Aleksandre? Sve bi platio? Čudna neka briga za mir, dok paralelno najavljuješ spremnu vojsku, pune robne rezerve i pozivaš na novu mobilizaciju straha. To nije državnik. To je prodavač straha, koji se hrani krizom jer u miru gubi smisao svog političkog postojanja.

Ne zaboravimo: Vučić ne govori ovo u jeku neke konkretne ugroze. Ne, on ovim ne „upozorava“ svijet, već širi paniku, podgrijava mržnju, i priprema teren za nove tenzije – možda na Kosovu, možda u BiH, možda tko zna gdje, dokle god će moći glumiti velikog vođu pod reflektorima rata.

Vučić ne govori da bi spriječio rat. On govori da bi nas naviknuo na njegovu ideju.

I zato ga treba javno i jasno osuditi. Jer kad netko, s takvom prošlošću, danas govori:

„Bit će rata.“
…onda to nije predviđanje – to je prijetnja.