ZAŠTO SAM ODLUČILA GLASOVATII PRVI PUT U ŽIVOTU?

Objavljeno 05.05.2021 - IzdvojenoVijesti

ZAŠTO SAM ODLUČILA GLASOVATII PRVI PUT U ŽIVOTU?

Već neko vrijeme, gdje god se okrenem iskaču, meni, više-manje, nepoznata lica. Plakati, panoi, facebook, razno razni portali, novine a i poštanski sandučić svaki dan pun promotivnih letaka. Dobro ajde bar nisu računi.
Znači izbori, neki, opet.
Zakoračila sam, ok lažem, već sam debelo prekoračila 33-u godinu svoga života. Sad ću 34. Ta jedna nepuna godina nekima je jako bitna. No da ne duljim, u životu nisam niti jednom izašla na izbore. ZAŠTO?
Vratimo se malo, ali samo malo u moju prošlost. Završavam srednju školu, punim 18 Godina i sad zakonski smijem glasati zar ne ? Ali meni je u glavi puno važniji problem. Što dalje? Fakultet? Koji? Posao? Koji? Što želim od života? Od sebe? Koje su mi mogućnosti, opcije? Nijednom osamnaestogodišnjaku odabir gradonačelnika, župana, vlade, predsjednika i slično neće dati odgovor na to pitanje. Zaokupljena svojim životom i budućnosti ni ne primjećujem neke tamo borbe i izbore.
Ok, jedni su prošli mimo mene.
Odlučujem se za fakultet i posao, istovremeno, ljeti radim dva posla sa punim radnim vremenom ne bi li mogla i platiti taj isti fakultet uz sve ostale životne troškove, u koje naravno ubrajam i vozački te neki autić za prvu ruku. I tako koračam godinu po godinu, privodim fakultet kraju, emocionalno rastrgana jer mi uz sve obaveze ne preostaje puno vremena za mene samu i društveni život te fizički iscrpljena, jer je to na dnevnoj bazi puno, puno više od „naših“ standardnih osam sati rada dnevno. Kad gle, eto opet novih izbora, novih političkih zavrzlama i predstava. Hvala lijepa, ali ja imam svoje osobno kazalište puno novih, meni važnijih pitanja na koje trebam naći odgovor i nemam ni sekunde snage, volje, želje a ni vremena razmišljati i istraživati tko što nudi, tko što predstavlja i zagovara te tko se bavi uopće pitanjima meni važnih za period života u kojem se nalazim. Jednostavno se ne petljam i ne sudjelujem. Jer opet krajnji rezultat meni neće dati odgovor na pitanje- „ a što sad poslije fakulteta?“ Gdje naći posao primjereno plaćen uz neko normalno radno vrijeme te da se uz to još i cijeni tvoj trud i rad? Gdje u ovoj državi, koliko god bila zaokupljena svojim vlastitim životom i svojom borbom i koliko god pokušavala ne obraćati pozornost na silne prevare, malverzacije, mita, korupcije na svim razinama, u svim slojevima i društvima, jednostavno toga je bilo previše i nije moglo proći nezamijećeno ni pored mojih zatvorenih očiju i začepljenih ušiju. U tom razdoblju traženja posla, negdje u pozadini moga mozga, onako polusvjesno mi je prvi put proletjela misao da je politika itekako bitna u određivanju naših budućih puteva, izbora i kvalitete života i da bi se trebala udostojiti i bar otići glasati . Ali kao što rekoh, to je bila samo usputna, leteća i prolazna misao.
Zatim slijedi još nekoliko prehodanih godina u kojima sam „ganjala“ karijeru na poslu u kojem sam se našla. U to neko vrijeme, na privatnom polju, skupa sa partnerom donosim odluku o osnivanju obiteljske zajednice i odlučujemo se za proširenje iste još jednim malim članom.
I opet izbori. Ma kad prije?!
Nesređenog stambenog pitanja, neočekivanog partnerovog otkaza sa „trbuhom do zuba“ i sto pitanja i strahova u glavi, naravno, preskačem i ove izbore. Kome je uopće do toga?
Prolazi još jedna godina i mislim si, ajde nije strašno s obzirom na strah koji sam imala. Živi smo, zdravi smo, sretni sami sa sobom i sami sebi smo dovoljni. Sve što smo ostvarili, uspjeli i postigli, napravili smo vlastitim rukama, znanjem, upornošću, trudom i borbama. Kad god i na kojoj god funkciji je netko bio postavljen, nama to nije radilo razliku, mi smo se za sebe borili sami. Tu „idilu“ i neki mir prekinulo mi je bezobrazno prevrtanje života, naopako naravno, i to nekoliko krugova, valjda da život provjeri koliko jedan pojedinac može podnijeti. Pokopala sam partnera, ostavši sama sa malom bebom te u sebi noseći još jedan život. Ostala sam sama sa dvoje male djece, dvije bebe i tugom i boli zbog gubitka partnera. I dok sam tako „ hendlala“ sa svime spotačući se malo malo o nogu koju su mi kao samohranoj mladoj majci, udovici, postavljale razno razne ustanove, zakoni, procedure te u isto vrijeme iskakale nove političke afere sa svih strana, ona prolazna, davno leteća misao se vratila.
Možda je sve to dijelom i moja krivica. Mislim, nije možda, sigurno je. Kriva sam za jedan glas. Jedan koji je predstavljao mene u cjelini, mene kao osobu. Jedan koji bi baš možda promijenio nešto. Jedan ali vrijedan, meni naj vrjedniji. A Nikad ga nisam dala!
Ono najtužnije u svemu, ne nije to moj život, najtužnije je što me do onda nije bilo briga ni najmanje. Nije me bilo briga za ništa što ima veze sa političkom scenom i bilo mi je lakše jer sve te godine većina mojih vršnjaka, sposobnih, pametnih i vrijednih mladih ljudi dijelilo je moje mišljenje. Nisam imala grižnju savjesti DO DANAS, jer je to bila velika većina prijatelja i poznanika i ne izaći na izbore smatralo se normalnim.
Danas, sa skoro pune 34 godine, shvatila sam da osim vlastitih osobnih izbora koji nam određuju život, jedini još način na koji možemo malo, mrvicu, utjecati na isti, jedina obaveza koju imamo nakon što ispunimo sve obiteljske, radne i društvene obaveze je ta da se izjasnimo. Da zaokružimo na tom papiru onoga, onu ili one u čijim mjerama i programima vidimo najviše smisla i dobrobiti za naš osobni život. Jedini način, na kojeg imamo pravo svi, je da damo svoj glas. Glas koji će predstavljati naše vrijednosti, načela, prioritete, nas same, ma kakav on bio.
Tada ćemo bar čiste savjesti i mirne duše znati da smo sudjelovali i doprinjeli predstavljajući ono što jedino imamo- SEBE!

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Kigo na Facebook-u