Plan promjene financiranja javnih medija izazvao je štrajk u Češkoj i zabrinutost za uredničku neovisnost. Hrvatska ima drukčije medijske okolnosti, ali pitanje je isto: kako osigurati da mediji odgovaraju građanima, a ne političkim i financijskim pokroviteljima?

Zaposlenici Češke televizije i Češkog radija stupili su 3. studenoga u jednodnevni štrajk protiv predložene reforme financiranja javnih medija. Vlada Andreja Babiša želi ukinuti pristojbu i prijeći na financiranje iz državnog proračuna, uz predviđeno smanjenje sredstava od približno 15 posto. Protivnici prijedloga upozoravaju na opasnost političkog pritiska, dok premijer tvrdi da je cilj rasteretiti građane te odbacuje namjeru preuzimanja medija. Prijedlog još nije konačno usvojen.

Podrška zaposlenicima prerasla je granice redakcija. Na prosvjedima su se okupile tisuće ljudi, a pridružili su im se studenti i umjetnici. Ograničeno emitiranje programa pokazalo je koliko javni servisi ovise o ljudima čiji se rad često primjećuje tek kada izostane.

Ukidanje pristojbe ne znači da mediji postaju besplatni

Politički je privlačno građanima obećati jedan račun manje. Međutim, financiranje iz proračuna također je financiranje javnim novcem. Trošak ne nestaje, nego se mijenjaju način njegova podmirivanja i pravila odlučivanja.

Zato raspravu ne bi trebalo svesti na jednostavnu podjelu prema kojoj pristojba automatski jamči slobodu, a proračun automatski donosi kontrolu. Presudno je postoje li čvrsta pravila koja sprječavaju da vlast financijski kažnjava medij zbog neugodnog pitanja ili istraživačke priče.

Neovisnost traži predvidivo financiranje, transparentno upravljanje i urednike koji svoj posao ne moraju prilagođavati očekivanjima političke većine. Istodobno, javni mediji moraju odgovarati za trošenje novca, kvalitetu programa i profesionalne propuste. Neovisnost i odgovornost trebaju ići zajedno.

Hrvatska: drukčije okolnosti, slična pitanja

Češki slučaj ne treba mehanički preslikavati na Hrvatsku. Ipak, domaća medijska slika daje dovoljno razloga da se rasprava prati ozbiljno.

Reutersov institut u izvještaju za Hrvatsku za 2026. navodi financijske teškoće HRT-a, ekonomsku nesigurnost novinara i pritiske na novinarski rad. U njegovu istraživanju 74 posto hrvatskih ispitanika smatra da vlade i političari utječu na izvještavanje, a 72 posto takav utjecaj pripisuje vlasnicima medija. To su pokazatelji percepcije javnosti, a ne dokaz političkog upravljanja svakom pojedinom redakcijom. Ipak, jasno upućuju na problem povjerenja.

Hrvatska usporedba zato ne može stati samo na HRT-u. Važno je i koliko komercijalni i lokalni mediji mogu biti neovisni o vlasnicima, velikim oglašivačima i javnom novcu.

Za lokalne portale, radijske postaje i druge manje redakcije posebno je važno da se sredstva gradova, općina i javnih poduzeća dodjeljuju prema jasnim i javno provjerljivim kriterijima. Novac namijenjen informiranju građana ne smije postati nagrada za pohvalno izvještavanje niti njegovo uskraćivanje kazna za kritiku. To je standard koji treba vrijediti za svaku političku opciju.

Solidarnost postoji i u Hrvatskoj

Sindikat novinara Hrvatske podržao je češke kolege i pridružio se međunarodnom pismu solidarnosti. Upozorio je da politička kontrola financiranja otvara prostor pritiscima na novinare i urednike. Stoga bi bilo pogrešno tvrditi da hrvatska novinarska zajednica na događaje u Češkoj šuti.

No profesionalna solidarnost trebala bi potaknuti i širu domaću raspravu. Građanima trebaju dostupne informacije o tome tko posjeduje medije, tko ih financira i kako se donose odluke o raspodjeli javnog novca. Jednako im trebaju redakcije koje jasno razlikuju vijest, komentar i plaćeni sadržaj.

Češki prosvjed podsjeća da sloboda medija nije povlastica novinara. Ona građanima omogućuje da doznaju ono što bi netko moćan radije prešutio. Javni servis pritom mora služiti i onima koji podržavaju vlast i onima koji joj se protive — jer ga plaćaju jedni i drugi.