Izjava Irena Hrstić da se „ulaganje u preventivu višestruko vraća“ zvuči točno – na papiru. U stvarnosti, međutim, hrvatski zdravstveni sustav pokazuje gotovo nevjerojatan apsurd: građani koji žele biti odgovorni prema svom zdravlju i sami se javljaju na preventivne preglede, često na njih čekaju mjesecima.

Drugim riječima – sustav poziva na prevenciju, ali ju u praksi otežava.

Ministrica iznosi podatak da sedam od deset osoba starijih od 40 godina ima rizične faktore za kronične bolesti. To bi trebao biti alarm za hitno jačanje dostupnosti pregleda. Umjesto toga, realnost je da oni koji se žele pregledati nailaze na zatvorena vrata – ili još gore, na šutnju telefonske linije.

Jer pokušajte nazvati ordinaciju obiteljske medicine.

Telefon često zvoni bez odgovora. Ako se i jave, pacijent se upućuje na e-mail. A ako je riječ o starijoj osobi koja ne koristi digitalne alate – dobiva uputu da se naruči putem QR koda.

QR koda???

U zemlji u kojoj velik dio starije populacije jedva koristi pametni telefon.

To više nije digitalizacija. To je administrativna prepreka prerušena u napredak.

S jedne strane slušamo o milijardama uloženim u sustav, povećanju izdvajanja i novim lijekovima. S druge strane imamo osnovnu razinu zdravstvene zaštite – onu koja bi trebala biti najbliža građaninu – koja funkcionira na rubu dostupnosti.

Prevencija ne počinje na konferencijama niti u statističkim izvješćima.

Prevencija počinje onog trenutka kada se pacijent može javiti svom liječniku – i dobiti termin u razumnom roku.

Ako to nije moguće, onda sve strategije, ulaganja i brojke gube smisao.

Jer kakva je korist od „velikog zaokreta prema preventivnoj medicini“ ako sustav ne može apsorbirati ni one građane koji su već napravili prvi korak i odlučili brinuti o svom zdravlju?

U konačnici, slika hrvatskog zdravstvenog sustava danas izgleda ovako: formalno se razvija, brojčano raste, ali funkcionalno – zapinje na osnovama.

I upravo je to najveći apsurd.

Ne to što imamo probleme.

Nego to što ih pokušavamo riješiti bez da riješimo ono najvažnije – dostupnost.

Jer bez dostupnosti nema prevencije.

A bez prevencije – sve ostalo je samo dobra prezentacija.