Dok pola Hrvatske ovih dana ne zna kamo s vodom nakon rekordnih kiša, dio domaćih poljoprivrednika ponovno dramatično upozorava na “katastrofalnu sušu”, “nemoguće uvjete” i “borbu za opstanak”.

I tako već desetljećima.

U zemlji koja ima Dunav, Dravu, Savу, Muru, tisuće kilometara kanala, podzemnih voda i jednu od najvećih zaliha pitke vode u Europi – mi i dalje slušamo iste priče kako je “suša uništila sve”.

Nevjerojatno zvuči podatak da u 2026. godini dio hrvatske poljoprivrede još uvijek funkcionira po modelu: “Ako padne kiša – dobro je. Ako ne padne – traži pomoć države.”

Pa čekajte malo… Je li moguće da su Nizozemci sposobni uzgajati hranu ispod razine mora, Izrael navodnjava pustinju kap po kap, a Slavonija – koja doslovno leži na vodi – još uvijek vodi bitku s običnim cijevima i pumpama?

Naravno, postoje realni problemi poput rascjepkanih parcela, birokracije i visokih ulaganja. Ali koliko dugo ćemo slušati ista opravdanja bez ikakve ozbiljne strategije, inovacija i modernizacije?

Hrvatski poljoprivrednici desetljećima traže subvencije, odštete, pomoć, potpore i “hitne mjere”, dok se istovremeno mnogi i dalje ponašaju kao da su sustavi navodnjavanja neka znanstvena fantastika, a ne standard modernog agrara već desetljećima.

Posebno je fascinantno kada se u istoj vijesti spominju “klimatske promjene” i “rekordne kiše”, dok istovremeno slušamo kako nema dovoljno vode.

Pa kamo ta voda nestane?

U Hrvatskoj očito imamo jedinstven fenomen – zemlju okruženu rijekama i morem koja se ponaša kao da obrađuje usjeve usred Sahare.

Dok ozbiljne poljoprivredne države grade akumulacije, pametne sustave navodnjavanja, digitalni monitoring tla i automatizaciju, kod nas se i dalje vode epske rasprave o tome treba li ulagati u cijevi i pumpe.

I onda se čudimo što gubimo samodostatnost u krumpiru, povrću i drugim kulturama.

Možda je vrijeme da se konačno prestane čekati da problem riješi država, Bruxelles ili oblaci. Jer moderna poljoprivreda više nije romantika i gledanje u nebo – nego tehnologija, planiranje i prilagodba.

A Hrvatska za to ima sve preduvjete: vodu, zemlju, europske fondove i znanje.

Ono što očito još nedostaje jest ozbiljna organizacija, kreativnost i profesionalizam dijela sustava koji se predugo navikao na kukanje umjesto razvoja.