Najavljeno ograničenje ribolova srdele na samo pet dana mjesečno izazvalo je revolt među istarskim ribarima. S jedne strane stoje zabrinjavajući znanstveni podaci o stanju srdele u Jadranu, a s druge ljudi kojima more nije hobi nego posao od kojeg žive cijele obitelji. KIGO.hr smatra da u ovoj raspravi ne treba birati između ribe i ribara. Ako pravilno upravljamo Jadranom, moramo sačuvati oboje.

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva predložilo je drastično smanjenje dopuštenog ribolovnog napora plivaricom srdelarom u ribolovnoj zoni A – s dosadašnjih 20 na samo pet ribolovnih dana mjesečno po odobrenju, do početka zimskog lovostaja.

Obrazloženje Ministarstva nije bez osnove.

Naprotiv, podaci o srdeli vrlo su zabrinjavajući.

Prema najnovijoj procjeni Radne skupine GFCM-a pri FAO-u, napravljenoj u svibnju 2026. na temelju podataka iz 2025., biomasa srdele nastavila je padati. Procijenjena je na samo 25 posto razine biomase povezane s maksimalnim održivim prinosom, dok je ribolovna smrtnost čak 2,39 puta viša od ciljane održive razine.

Ministarstvo upravo te podatke navodi kao razlog za intervenciju i upozorava da je biomasa srdele došla na povijesno niske razine.

Dakle, jedno moramo odmah razjasniti:

problem postoji i država ga ne smije ignorirati.

Ako danas zbog kratkoročnog interesa nastavimo loviti više nego što se stok može obnavljati, sutra možda više nećemo razgovarati o pet ili deset dana ribolova, nego o tome ima li gospodarskog ribolova srdele uopće.

Ali jesu li baš PET DANA najbolje rješenje?

Tu počinje drugi dio problema.

Predsjednik Ceha za ribarstvo i akvakulturu Obrtničke komore Istarske županije Neven Lorencin upozorava da pet dana ribolova mjesečno za dio istarskih ribara praktički znači prestanak normalnog poslovanja.

Njegov argument ima logike.

Ribarski brod nije automobil koji jednostavno ostavite parkiran tri tjedna i nemate troškova.

Treba održavati brod, plaćati vez, osiguranje, opremu i posadu. O ribarstvu dodatno ovise otkupljivači, prerađivači i brojna radna mjesta na kopnu.

A postoji još jedan vrlo praktičan problem – vrijeme.

Ako država ribaru omogući samo pet dana ribolova, a nekoliko od tih dana pogode bura, jugo ili druge nepovoljne okolnosti, njegovih pet administrativno dopuštenih dana lako može postati dva stvarna dana na moru.

Lorencin zato predlaže da se ribolov ograničava prvenstveno količinom ulova, uz mnogo strožu kontrolu iskrcaja i veličine ulovljene ribe.

To je prijedlog koji zaslužuje ozbiljnu raspravu.

Europa već poznaje količinska ograničenja

Posebno zato što se upravljanje sitnom plavom ribom već ne temelji samo na broju dana.

Uredbom EU-a za 2026. za Hrvatsku je u jadranskim područjima GFCM 17 i 18 utvrđena maksimalna razina ulova od 32.625,7 tona srdele te 9.542,5 tona inćuna. Istom uredbom ograničen je i kapacitet hrvatske flote koja lovi malu plavu ribu.

To pokazuje da količina već jest jedan od ključnih instrumenata upravljanja.

Zašto onda ne napraviti sustav koji će spojiti ono što traži biologija mora s onime što ribarima omogućuje preživljavanje?

KIGO.hr prijedlog: zaštitimo srdelu količinom, vremenom i pametnom kontrolom

Umjesto rigidnog pravila od pet dana, predložili bismo kombinirani model upravljanja.

Prvo i najvažnije, znanstvenici bi trebali odrediti ukupnu količinu srdele koju je moguće izloviti bez daljnjeg ugrožavanja stoka.

Ta ukupna količina zatim bi se pretvorila u transparentne individualne ili grupne kvote za aktivna plovila, vodeći računa o njihovoj povijesnoj aktivnosti, veličini i ovisnosti o ovom ribolovu.

Ribar bi tako znao koliko smije uloviti, ali bi imao veću slobodu odlučiti kada će tu količinu uloviti.

Ako je u ponedjeljak bura, neće izgubiti jedan od svojih pet dragocjenih dana. Izaći će kada vremenski uvjeti budu sigurni.

Ali zauzvrat bi kontrola morala biti puno ozbiljnija.

Svaki iskrcaj morao bi biti evidentiran, a za veće brodove praćenje ulova i lokacije ribolova trebalo bi biti praktički u stvarnom vremenu. Kada brod ili skupina plovila ispuni dopuštenu količinu – za njih ribolov srdele završava.

Bez pregovaranja.

Druga crvena linija: mrijest i mlada riba

Količinske kvote same nisu dovoljne.

U razdobljima i područjima koja znanost utvrdi kao ključna za mrijest ili razvoj juvenilne srdele trebala bi postojati potpuna zabrana ribolova.

Tu ne bi trebalo biti kompromisa.

Ako želimo više srdele za pet ili deset godina, moramo joj omogućiti da se razmnoži.

Jednako tako trebalo bi strogo kontrolirati veličinu ribe u ulovu. Upravo na potrebu kontrole veličine ulovljene ribe i iskrcajnih mjesta upozoravaju i sami istarski ribari.

Treće: uvedimo „semafor“ za srdelu

Hrvatska bi mogla napraviti još jedan korak i uvesti jednostavan javno dostupan sustav upravljanja.

ZELENO – biomasa raste: kvote se mogu postupno povećavati.

ŽUTO – oporavak stagnira: kvote ostaju ograničene.

CRVENO – biomasa ponovno pada ili ribolovna smrtnost prelazi sigurnu razinu: kvote se automatski dodatno smanjuju i uvode se dodatne privremene zabrane.

Odluke se tako ne bi donosile politički svakih nekoliko mjeseci, nego prema unaprijed poznatim pravilima i znanstvenim pokazateljima.

I ribari bi unaprijed znali što ih čeka.

A ako država traži drastično smanjenje ulova – mora sudjelovati u cijeni

Postoji još jedna stvar o kojoj se često premalo govori.

Očuvanje Jadrana nije samo odgovornost čovjeka koji ima ribarski brod.

To je interes cijelog društva.

Ako država zbog znanstveno dokazane potrebe privremeno smanji mogućnost rada nekog sektora za 50, 60 ili 75 posto, onda mora postojati i odgovarajući program privremene potpore ljudima koji zbog te odluke gube prihod.

Ali potpora mora biti vezana uz stvarni gubitak i poštivanje pravila, a ne postati trajno financiranje neodrživog ribolova.

Drugim riječima:

ako od ribara tražimo da dio tereta obnove Jadrana preuzmu na sebe, dio tog tereta mora preuzeti i država.

Ni ribari ne mogu ignorirati znanost

S druge strane, bilo bi pogrešno iz ove priče zaključiti da su ribari potpuno u pravu, a Ministarstvo potpuno u krivu.

Tvrdnja da se trenutno na određenom području dobro lovi nije dokaz da je cjelokupni stok srdele zdrav.

Riba migrira i okuplja se u jatima. Lokalno dobar ulov može postojati istodobno s dugoročnim padom ukupne biomase.

A brojke FAO-a i GFCM-a trenutno su previše ozbiljne da bismo ih ignorirali.

Jednako tako, argument da velike količine srdele pojedu tune, dupini i drugi predatori treba uključiti u ozbiljno ekosustavno modeliranje, ali ne može biti opravdanje za neograničeni ljudski izlov.

Tuna i dupin nisu uljezi u Jadranu.

Oni su njegov dio.

Ministarstvo mora objasniti zašto baš pet

Zato bi prije konačne odluke Ministarstvo trebalo javnosti i ribarima vrlo precizno odgovoriti na nekoliko pitanja:

Zašto baš pet dana?

Koliko se time očekuje smanjenje ukupnog ulova?

Zašto isti biološki rezultat ne bi mogao biti postignut manjom kvotom uz fleksibilnije dane?

Kakav je očekivani ekonomski učinak na istarske ribare, preradu i radna mjesta?

I najvažnije – prema kojem će se mjerljivom kriteriju utvrditi da je mjera uspjela?

Jer nije dovoljno donijeti zabranu.

Treba dokazati da zabrana ostvaruje cilj.

Nije izbor: ili srdele ili ribari

Ova rasprava ne bi smjela završiti klasičnim hrvatskim sukobom u kojem su s jedne strane „bezobzirni ribari“, a s druge „nesposobna birokracija“.

More ne poznaje takve podjele.

Bez zdrave srdele nema dugoročnog ribarstva.

Ali bez ekonomski održivih ribara gubimo stoljetnu djelatnost, radna mjesta, preradu, znanje i važan dio identiteta hrvatske obale.

Zato je možda najbolji kompromis upravo:

manja i znanstveno određena ukupna količina ulova + individualne ili grupne kvote + fleksibilni ribolovni dani + potpuna zaštita ključnih razdoblja mrijesta + stroga kontrola veličine ribe i svakog iskrcaja + automatsko zatvaranje ribolova nakon ispunjenja kvote + privremene potpore ribarima koji zbog zaštitnih mjera dokazano gube prihod.

Takav sustav neće potpuno zadovoljiti ni jednu stranu.

Ribari će morati loviti manje.

Ekolozi će morati prihvatiti da će se srdelu i dalje gospodarski loviti.

Država će morati organizirati ozbiljniji nadzor i izdvojiti novac za tranziciju.

Ali upravo je to smisao održivog upravljanja.

Cilj nije da za deset godina možemo reći kako smo spasili srdelu, ali više nemamo ribare.

Niti da smo sačuvali ribare još nekoliko sezona, a onda ostali bez srdele.

U zdravom Jadranu mora biti mjesta i za ribu i za čovjeka koji od nje živi.