Hrvatski liječnici, javnozdravstvene institucije, stručna društva i komore godinama raspolažu poraznim statistikama o posljedicama pušenja. Unatoč tome, nisu izvršili dovoljno snažan i trajan pritisak da se pušenje potpuno zabrani u svim zatvorenim javnim prostorima.

U Hrvatskoj se godinama upozorava da najmanje svaka treća odrasla osoba puši te da od bolesti povezanih s pušenjem godišnje umire više od 9.000 ljudi. To je gotovo svaka peta umrla osoba.

To nisu podaci koje je otkrila neka udruga nepušača. Riječ je o službenim podacima koje poznaju Ministarstvo zdravstva, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, liječničke komore, stručna medicinska društva, bolnički ravnatelji, pulmolozi, onkolozi, kardiolozi i liječnici obiteljske medicine. Nacionalna strategija djelovanja na području ovisnosti

Svi oni znaju što cigarete čine ljudskom organizmu. Svakodnevno gledaju karcinome pluća i drugih organa, srčane i moždane udare, kroničnu opstruktivnu plućnu bolest, amputacije, prerane smrti i obitelji koje ostaju bez svojih najbližih.

Znaju i da pasivno pušenje nije neugodnost, nego zdravstveni rizik.

Upravo zato zdravstvena struka više nema pravo šutjeti ili se zadovoljavati povremenim priopćenjima uoči Svjetskog dana nepušenja.

Gdje su bili svi ti zdravstveni autoriteti?

Španjolska je pokrenula donošenje zakona kojim bi se pušenje zabranilo čak i na otvorenim terasama ugostiteljskih objekata, plažama, sportskim terenima, javnim bazenima i u blizini škola, bolnica, knjižnica, muzeja i dječjih igrališta.

Elektroničke cigarete, grijani duhan i nargile trebali bi biti obuhvaćeni istim ograničenjima kao klasične cigarete. Španjolska ministrica zdravstva pritom otvoreno govori o približno 50.000 smrti godišnje povezanih s pušenjem. Prijedlog još mora dobiti podršku parlamenta, ali tamošnja zdravstvena administracija barem je jasno stala iza zaštite nepušača. Reuters

A gdje je hrvatska zdravstvena struka?

Gdje su zajedničke konferencije pulmologa, onkologa, kardiologa, pedijatara i epidemiologa na kojima bi se od Vlade i Sabora zatražila potpuna zabrana pušenja u zatvorenim prostorima?

Gdje su otvorena pisma liječničkih komora?

Gdje su javni zahtjevi bolničkih ravnatelja?

Gdje su stručnjaci koji bi svakoga tjedna, a ne jednom godišnje, javnosti objašnjavali da pravo na pušenje ne uključuje pravo na ugrožavanje zdravlja drugih?

Gdje su zahtjevi da se zaposlenicima u ugostiteljstvu zajamči isto pravo na sigurno radno mjesto kakvo imaju zaposlenici u bolnicama, školama, bankama i državnim uredima?

Kada su zdravstveni autoriteti posljednji put ozbiljno zaprijetili ostavkama, javnim prosvjedom ili institucionalnim pritiskom zato što država dopušta da tisuće radnika cijele smjene provode u duhanskom dimu?

Odgovor je neugodan: takvog snažnog, zajedničkog i ustrajnog pritiska nije bilo.

Nije dovoljno liječiti posljedice

Hrvatski zdravstveni sustav godišnje troši golema sredstva na dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju bolesti povezanih s pušenjem. Istodobno, isti taj sustav nije uspio natjerati politiku da ukloni jednu od najočitijih i najlakše sprječivih opasnosti za zdravlje.

To je ozbiljan profesionalni i društveni propust.

Medicina se ne smije svesti samo na liječenje čovjeka nakon što se razboli. Ako liječnik i zdravstvena institucija znaju da je neka izloženost štetna, njihov je zadatak boriti se da se ta izloženost smanji prije nego što ljudi završe na onkologiji, kardiologiji ili pulmologiji.

Ne može se godinama govoriti o važnosti preventive, a istodobno mirno promatrati kako se u zatvorenim kafićima, barovima i improvizirano zatvorenim terasama svakodnevno truju gosti i zaposlenici.

Preventiva nije plakat u hodniku doma zdravlja. Preventiva je zakon koji će zaštititi čovjeka prije nego što postane pacijent.

Zakon koji sam sebi proturječi

Hrvatski zakon formalno zabranjuje pušenje u zatvorenim javnim prostorima, ali zatim omogućava posebne prostorije za pušače. U objektima u kojima se poslužuje isključivo piće, pod određenim uvjetima cijeli prostor može biti proglašen pušačkim.

Drugim riječima, zakon najprije priznaje da je dim opasan, a zatim pronalazi način da se njegovo udisanje ipak dopusti.

Takvu je regulativu zdravstvena struka morala odavno proglasiti neprihvatljivom.

Posebno je neprihvatljivo što se zaštita zdravlja zaposlenika praktično stavlja iza poslovnog modela pojedinih ugostiteljskih objekata. Konobar koji radi u pušačkom lokalu nema zamjenska pluća. Ventilacijski sustav nije medicinsko opravdanje za njegovo višesatno izlaganje dimu.

Važeći zakon poznaje i tehničke uvjete za pušačke prostore, poput ventilacije, filtriranja i izmjene zraka. Međutim, ako je duhanski dim toliko opasan da ga se zabranjuje u bolnicama, školama i brojnim drugim prostorima, zbog čega bi bio prihvatljiv na radnom mjestu konobara? Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda

Zdravstveni djelatnici imaju veću odgovornost od ostalih

Nije pošteno optužiti baš svakog liječnika, medicinsku sestru ili tehničara. Mnogi od njih svakodnevno savjetuju pacijente, pomažu im prestati pušiti i liječe posljedice tuđih političkih odluka.

Ali zdravstvene institucije i vodeći predstavnici struke imaju veću odgovornost od prosječnog građanina upravo zato što raspolažu znanjem, podacima, autoritetom i pristupom donositeljima odluka.

Od njih se ne očekuje samo da konstatiraju kako je pušenje štetno. To zna gotovo svaki građanin. Od njih se očekuje da budu najglasniji kada se zakoni oblikuju suprotno javnozdravstvenim spoznajama.

Ako zdravstvena struka zna da godišnje više od 9.000 ljudi umire od bolesti povezanih s pušenjem, onda njezina nedovoljna reakcija više nije neutralnost. Ona postaje dio problema.

Šutnja autoriteta također ima posljedice.

Kada liječničke komore i stručna društva ne podignu glas, političari dobivaju prostor za kompromis s interesnim skupinama. Kada javnozdravstvene ustanove ne vode trajnu kampanju, pušenje se nastavlja predstavljati kao stvar osobnog izbora. Kada vodeći liječnici rijetko javno traže zabranu, stvara se dojam da postojeća zaštita ipak nije toliko loša.

A jest loša.

Zašto se glasnije govori o prehrani nego o zadimljenim lokalima?

Građanima se neprestano savjetuje da smanje unos soli, šećera, masnoća i alkohola. Poziva ih se da se više kreću, kontroliraju tjelesnu masu, mjere tlak i odlaze na preventivne preglede.

Sve je to opravdano i potrebno.

Ali zašto isti zdravstveni autoriteti nisu jednako uporni kada treba zaštititi nepušača od tuđeg dima? Zašto se pojedinca strogo upozorava da mora promijeniti životne navike, dok se od države znatno blaže traži da promijeni loš zakon?

Građanin može odlučiti hoće li pojesti kolač. Ne može odlučiti hoće li udisati dim kada uđe u zadimljeni lokal, radi u njemu ili želi sjesti s društvom koje je odabralo takvo mjesto.

Tu je potrebna intervencija države, a zdravstvena struka mora biti njezin najglasniji pokretač.

Vrijeme je da bijele kute izađu iz tišine

Hrvatskoj je potrebna zajednička i nedvosmislena inicijativa zdravstvenih institucija kojom će se od Vlade i Hrvatskog sabora zahtijevati:

• potpuna zabrana pušenja u svim zatvorenim ugostiteljskim objektima
• ukidanje mogućnosti proglašavanja cijeloga lokala pušačkim prostorom
• zabrana pušenja na zatvorenim i poluzatvorenim terasama
• jednaka pravila za cigarete, grijani duhan, elektroničke cigarete i nargile
• zaštitne zone oko bolnica, škola, vrtića i dječjih igrališta
• potpuna zaštita zaposlenika od izlaganja duhanskom dimu
• redoviti inspekcijski nadzori i kazne koje se stvarno naplaćuju
• dostupniji i besplatni programi odvikavanja od pušenja.

Zdravstveni djelatnici ne donose zakone, ali njihov stručni autoritet može presudno utjecati na njihovo donošenje. Zbog toga više nije dovoljno reći da je odgovornost isključivo na političarima.

Političari su odgovorni što nisu donijeli bolji zakon. Zdravstvene institucije i vodeći predstavnici struke odgovorni su što ih na to nisu dovoljno snažno, dovoljno glasno i dovoljno dugo prisiljavali.

Ako Španjolska može otvoreno stati na stranu nepušača, može i Hrvatska.

Ali prvi korak mora napraviti upravo zdravstvena struka. Mora priznati da dosadašnji pristup nije bio dovoljan, prestati govoriti diplomatskim jezikom i jasno zahtijevati potpunu zabranu pušenja u svim zatvorenim javnim prostorima.

Jer liječiti posljedice, a šutjeti pred uzrokom, nije ozbiljna zdravstvena politika.